Ljeto je prošlo. Gotovo. Plaže se polako prazne, japanke se spremaju u ladice, a školske torbe ponovno zauzimaju svoje počasno mjesto u hodnicima naših domova.

I onda dolazi ono pitanje koje se početkom rujna nekako samo od sebe pojavi: Jesmo li mi učitelji spremni za novu školsku godinu?

Ne mislim pritom na to jesmo li kupili nove bilježnice, pronašli flomastere koji još rade, pripremili materijale i pronašli onaj jedan USB na kojem su „sve važne stvari“. Mislim na nešto puno važnije – jesmo li se stvarno odmorili?

Jesmo li na plažu, osim sunčanih naočala, kreme sa zaštitnim faktorom, ručnika i boce vode, ponijeli i neku knjigu?

Ne nužno stručnu.

Možda roman koji nas je čekao cijelu godinu. Knjigu koju smo kupili jer nam se učinila zanimljivom, a onda je mjesecima stajala na polici. Ili onu stručnu knjigu koju smo si obećali pročitati „kad uhvatimo malo vremena“.

A onda smo uhvatili vrijeme.

I što smo napravili?

Otvorili knjigu.

I pročitali… dvije stranice.

Jer, naravno, trebalo je provjeriti poruke, otići na kupanje, skuhati kavu, pogledati tko je što objavio, ponovno otići na kupanje i zaključiti da ćemo knjigu pročitati navečer.

Navečer smo bili umorni.

Ali možda smo ipak nešto pročitali. Nešto što će nam dati ideju. Nešto što će nas potaknuti. Nešto što ćemo izvući iz ladice sjećanja baš onda kada nam zatreba.

A jesmo li se uspjeli odmaknuti od škole?

Ili je škola ipak negdje putovala s nama?

Jer učiteljski mozak očito nema tipku „isključi“.

Možemo mi otići na drugi kraj svijeta, ležati pod borom i gledati u more, ali negdje u pozadini mozga već se pojavi pitanje:

„A što ćemo s onim projektom?“

Ili:

„Mogli bismo ove godine napraviti nešto s učenicima…“

I onda, sasvim slučajno, dok pijemo kavu, dobijemo ideju.

Pa još jednu.

I još jednu.

Tako sam i sama tijekom ljeta nekoliko puta „samo malo“ zavirila u školu. Nekolicini svojih učenika poslala sam rođendansku čestitku. Napisala jedan projekt. Smislila plan rada za izvannastavnu aktivnost.

Jesam li trebala?

Možda nisam.

Jesam li mogla potpuno zaboraviti na školu?

Vjerojatno jesam.

Ali očito nisam baš htjela.

Jer, koliko god se učitelji veselili praznicima, postoji nešto neobično u tom našem poslu. Škola nam ponekad nedostaje čak i onda kada jedva čekamo pobjeći od nje.

A sada se vraćamo.

I baš se veselim.

Veseli me vidjeti svoje učenike. Vidjeti koliko su narasli preko ljeta. Jesu li pocrnili. Jesu li promijenili frizuru. Jesu li izgubili koji zub. Tko je narastao toliko da mu je prošlogodišnja majica odjednom postala dječja veličina.

I, naravno, najvažnije pitanje:

Koliko ste knjiga pročitali?

Jer želim čuti njihove priče.

Želim znati što ih je nasmijalo, što ih je iznenadilo, koja im se knjiga svidjela i je li ih nešto ovog ljeta posebno zainteresiralo.

A dok ih čekam, razmišljam kako napraviti prvi tjedan nastave zanimljivim.

Ne želim da prvi dan izgleda kao povratak u tvornicu nakon godišnjeg odmora.

Ne želim da odmah krenemo s onim poznatim:

„Otvorite bilježnice.“

„Izvadite pribor.“

„Prepišite.“

„Napišite naslov.“

Želim da prvi tjedan bude malo drugačiji.

Da se ponovno upoznamo.

, vidimo što se promijenilo,

Prisjetimo se jedni drugih.

Razgovaramo.

Čitamo.

Stvaramo.

Smijemo se

Možda nešto naučimo, a da pritom ni ne primijetimo da učimo.

Ideja već postoji.

Možda će netko sve aktivnosti iz jednog predmeta napraviti u jednom danu. Možda će netko rasporediti aktivnosti malo-pomalo, tijekom cijelog tjedna. Netko će možda napraviti sve odmah, a netko će polako, svojim ritmom.

I baš zato mislim da je to za početak školske godine odlična ideja.

Jer i mi i djeca trebamo malo vremena za ponovno „uhodavanje“.

Ne vraćamo se samo u učionicu.

Vraćamo se jedni drugima.

A možda je upravo to najvažniji početak školske godine.

Zato, drage kolegice i kolege, prije nego što otvorimo imenike, pripreme, kurikulume, planove, programe i sve one dokumente bez kojih, čini se, škola više ne može ni dobro jutro reći – zastanimo na trenutak.

Pitajmo sami sebe:

Jesmo li se odmorili?

Jesmo li pročitali nešto samo za sebe?

Jesmo li dobili neku novu ideju?

Jesmo li se dovoljno udaljili od škole da joj se sada možemo vratiti s novom energijom?

Ako jesmo – odlično.

Ako nismo – nema veze.

Možda ćemo se odmoriti tijekom školske godine.

Dobro, ovo zadnje je bila šala.

Ili možda nije.

U svakom slučaju, školska godina počinje.

A ja se veselim.

Veselim se njihovim licima, pitanjima, idejama, smijehu, nepredviđenim situacijama i svim onim malim trenucima zbog kojih ponovno shvatimo zašto smo baš odabrali ovaj posao.

Jer nova školska godina nije samo novi početak za učenike. Ona je novi početak i za nas.

I možda je najvažnije da u nju ne uđemo savršeno pripremljeni.

Nego – radoznali.

(Ivančica Tajsl Dragičević, mag. prim. educ., je učiteljica izvrsna savjetnica u Osnovnoj školi Trnjanska, Zagreb)