Težak je život, ali nema odustajanja!

U mnogim manjim sredinama diljem Hrvatske danas zjape prazne i zapuštene i napola urušene školske zgrade, koje su zatvorile svoja vrata jer nema djece. Tragična sudbina malih seoskih škola!

S učiteljicom Savkom upoznala me moja susjeda Bruna, koja povremeno dođe iz velikoga grada u rodni dom nedaleko od moje kuće za odmor.

„Učiteljica Savka najbolja je učiteljica je na svijetu!” – govorila je. – „Ona me je zarazila čitanjem knjiga. Najprije sam pročitala sve knjige iz školske knjižnice. Onda mi je ona donosila svoje knjige od kuće. Nakon što sam i njih pročitala, donosila mi je knjige iz knjižnice iz obližnjega gradića, gdje je živjela.”

Kad sam je napokon upoznala, učiteljicu Savku, očarala me je i više je od onoga što mi o njoj ispriča moja susjeda. Blizu moje kuće za odmor postoji stara ruševna škola zbog koje me srce boli, koju žalim i koju volim i koja je lijepa i ovako urušena. Malo dalje nalazi se i njezina starija sestra sa zanimljivom prošlošću, koja zaslužuje poštovanje, ali ga ne dobiva, bar ne od onih koji bi mogli učiniti nešto da te dvije lijepe sestre u svojoj starosti i zapuštenosti opet ožive.

U tim je školama, udaljenima jedna od druge petstotinjak koraka, radila učiteljica Savka. 

U gornjoj školi (prva, starija, ljepša, zanimljivija zgrada s bogatom poviješću) odvijala se predmetna, a u drugoj, donjoj školi, razredna nastava. Nekad se sve događalo u gornjoj školi, no kako je broj djece u selu i okolici rastao, izgrađena je nova kamena školska zgrada. Zvali su je Donja. Ona mi je susjedica kroz čiji zjapeći prozor sunce ujutro stiže na moju verandu. Obje su sada posve blizu mogućnosti da se pretvore u prašinu.

Mlade učiteljice

Gornja škola sagrađena je 1889. godine. Nosila je barjak prosvjetno-kulturnih događanja i života sela i okolice. A selo je bilo poveće, u njemu djece sve više pa je sagrađena, kako već rekoh, i Donja škola. Imala je dvije učionice i dvije prostorije za učitelje. Jedna od učionica služila je i kao dvorana, u njoj su održavane priredbe. Školsko igralište nalazilo se preko puta škole.

U jednoj od soba (nije bio stan) za učitelje živjela je učiteljica Savka sa sestrom. Obje su bile mlade učiteljice. Savka je bila mlađa i tek je završila učiteljsku školu. Vode u zgradi nije bilo. Sestre su je nosile pet puta dnevno iz Gornje škole. „Bilo je naporno”, tuži se učiteljica Savka, „ali djeca su bila divna, pa nam ništa nije bilo teško. Radila sam u mnogim sredinama, s djecom različite dobi, ali nigdje nisu bila tako dobra i draga, kao ovdje”, dodaje sada vremešna učiteljica, a u kutu oka joj suza.

Učenici su dolazili i iz okolnih sela. Neki su putovali i osam kilometara, po svakakvom vremenu. Ali, bili su redoviti. U sjećanju učiteljice je mališan koji je živio najdalje, ali je uvijek bio prvi u školi, zimi promrzao u pletenom džemperiću kojeg je prerastao, ali drugi mije imao. Školska torba mu je bila tkana seoska torbica. Pocrvenio bi i tresao se od studeni, ali se nije dao. „Milo djetešc”e, s tugom u glasu prisjeća se učiteljica, preplavljena uspomenama i ljubavlju. I još reče da ga je jednom posjetila. Uspio se snaći u životu. Sada je svećenik.

Druga, Donja škola, kako rekoh, sagrađena je zbog povećanja broja učenika, no, nije dugo bilo tako. S vremenom je broj učenika toliko opao da su svi pohađali Gornju, stariju i ljepšu. Broj učenika i dalje je opadao, pa su na kraju obje škole bile zatvorene, a djeca su autobusom prevožena u školu u susjedno veće mjesto. Tragična sudbina malih seoskih škola! 

No, vraćam se učiteljici Savki. Ona je doista čudo od žene i beskrajno mi je drago da sam je upoznala. Rođena je u seocetu nedaleko od mjesta u kojem će započeti svoje učiteljevanje. Obitelj joj je bila skromna, ali čestita. Sedmo je od devetero djece! Sedam sestara i dva brata. Njezino djetinjstvo započelo je kao skromna, ali vesela svakodnevica. Na žalost, to nije dugo potrajalo. Bile su joj samo četiri godine kad joj je umrla majka, pa se nje niti ne sjeće. 

Probijanje kroz život

I patnje su počele. Preuzele su je tetke. Zatim baka. Teško i neveselo, no u maloj boci špirit stoji, govorio je mudri narod. Tako je i to majušno biće već zarana odlučilo da se ne će dati. Borit će se u životu za život. I doslovce se borila. „Ja sam se tukla svaki dan, bila sam jako ratoborna. Tukla sam se sa svima, a najčešće s onima koji su mi psovali majku... Od četvrte godine sam znala da se moram boriti i probijati kroz život te da moram uspjeti. ” – priča ta snažna žena.

Spas se počeo nazirati kad je u rodnom selu pošla u školu. U školskoj zgradi živjela je i obitelj učitelja, njena učiteljica, koju opisuje kao iznimno dobru i toplu ženu te njen suprug, vrlo talentirani nastavnik likovnoga odgoja, koji je s djecom radio čudesne stvari. No, najljepše od svega bilo je to što su učitelji imali djecu, dječaka Tonća i djevojčicu Mirjanu, koja je bila njenih godina, s kojom se družila, učila i igrala se u njihovu toplom domu. To ju je poticalo i smirivalo. Voljela je ići u školu i bila je uspješna...

No životne su se nevolje nastavile. Kad je bila u šestom razredu, umro joj je i otac. Sad je bila potpuno siroče. Rano ga je izgubila, ali je uvijek imala na umu njegove riječi: „Djeca se moraju školovati! I ženska djeca.” Kako napredno, dalekovidno i mudro za ono vrijeme. I te su joj očeve riječi bile stup na koji se naslanjala cijelo vrijeme školovanja: učiteljska škola, škola za odgajatelje, pedagoška akademija – povijest i zemljopis. Još je toga bilo...

I tako, od četvrte godine do šestog razreda osnovne škole bila je, kaže, stalno po „tuđim” kućama. „Nas devetero djece, sve su nas uzele tetke. Boravila sam čas kod jedne, čas kod druge, pa treće, bake... Kad je umro otac, sve se promijenilo. Najstariji brat, imao je dvadeset dvije godine, skupio je nas dječurliju, koji smo još bili nejaki, i odveo nas u sasvim drugi svijet, na drugi kraj države gdje smo, pod njegovim nadzorom započeli novi život. A i to je bio vrlo skroman život. Jeli smo samo krumpir i ono malo povrća što je uspijevalo u vrtu, ali smo bili zajedno.”

Usponi i padovi

S vremenom je bilo bolje. Brat je bio sve uspješniji u poslu, no pogrješno je procijenio da će mu u trećoj sredini biti još bolje. A i nama. I bilo je, ali je kratko potrajalo – brat je tragično stradao. Lutanja i potraga za sobom, za snalaženjem, za uspjehom u životu su se nastavila. „U međuvremenu sam sazrijevala. Ostala sam odlučna i uporna, ali i umjerenija. Te su mi osobine pomogle da uspijem. Kao mlada učiteljica, zahvaljujući stipendiji, koja se u ono vrijeme dijelila uspješnim školarcima i studentima, dobila sam posao u rodnom kraju.”

Tu je ostala od 1963. do 1971. godine. Onda je dobila posao u Dalmaciji. Tamo je radila dvadesetak godina.

No ni tu nije kraj dinamičnom života borbene junakinje ove priče, koja j u međuvremenu zasnovala obitelj. Još je mnoge destinacije obišla idući trbuhom za kruhom, sve do Italije gdje čuvala starije osobe, kako bi namakla sredstva za dovršenje obiteljske kuće.

A kad bi bilo mjesta, u ovu bi priču stalo još mnogo zanimljivosti iz njezina dinamičnog i teškog života punog uspona i padova. I sve je u njenoj priči i životu bilo pozitivno, čak i one tučnjave iz ranog djetinjstva kad se borila za opstanak i svoje dostojanstvo. Živjela je težak život, ali je pobijedila! Nema odustajanja!