Zašto nastaje „matefobija” i kako je pobijediti

Ključno je stvoriti okružje usmjereno na učenje, a ne na učinak; kada škole prenose poruku da su ocjene sve što je važno, to stvara tjeskobu, a sustav ocjenjivanja može prikriti individualne napretke Matematika je temelj. Ako propustite jednu lekciju, teško je naučiti sljedeću. I tada počinjete zaostajati, što matematiku čini metom usmjerene anksioznosti u odnosu na druge predmete Nije istina da vam je suđeno da budete loši u matematici. Možda se samo trebate izboriti s vlastitom „matefobijom”. Jeste li roditelj koji se užasava mogućnosti da mora pomagati djetetu rješavati zadaću iz matematike? Mrzite li kad u restoranu morate izračunati kolika je napojnica u odnosu na račun? Djeluje li vam računanje rata za kredit i kamate kao nesavladiv zadatak? Ako je tako, definitivno niste sami. Jedno je istraživanje pokazalo da u SAD-u 93 posto odraslih ljudi kaže da im matematika stvara neku vrstu nervoze. I nisu tu samo odrasli: prema podatcima Programa za međunarodnu procjenu učenika, 31 posto 15-godišnjaka i 16-godišnjaka u 34 zemlje kažu da postaju vrlo nervozni kad rješavaju matematičke probleme. Trećina njih kaže da postaje napeta kad rješava zadaću iz matematike i gotovo 60 posto njih kaže kako su zabrinuti da će nastava matematike biti preteška. Sian Beilock, kognitivna znanstvenica i predsjednica Koledža Barnard u New Yorku, kaže da je ideja da ste urođeno dobri ili urođeno loši u matematici potekla u zapadnim zemljama i čini se da je društveno prihvatljivo biti loš u matematici. ‒ Nećete čuti odrasle kako se hvale da ništa ne čitaju, ali ćete zato čuti kako se hvale da im ne ide matematika ‒ kaže ona. Ali mnogi od nas koji se bojimo matematike ili vjerujemo da smo loši u njoj, možda samo pokušavamo izbjeći probleme koje smo savršeno sposobni sami riješiti uz vrlo malo truda. Što je, dakle, matematička anksioznost i odakle potječe? Panika i bespomoćnost Izraz „matefobija” skovala je matematičarka Mary de Lellis Gough 1953. godine, nakon što je promatrala učenike koji su se mučili; opisala ju je kao „bolest koja postaje fatalna prije nego što se uopće primijeti njezina prisutnost”. Drugi su stručnjaci tu pojavu definirali kao „paniku, bespomoćnost, paralizu i mentalnu dezorganizaciju koji se javljaju kod nekih ljudi kad se od njih traži da riješe neki matematički problem”, kao i „opći strah od kontakta s matematikom”. Beilock i njezini kolege dokazali su da se matematička anksioznost može javiti još na samom početku našeg formalnog obrazovanja. ‒ Matematika je jedno od prvih mjesta u školi u zapadnoj kulturi gdje stvarno naučimo jesmo li nešto napravili točno ili netočno, kada smo izloženi ocjenjivanju tijekom vremenski ograničenih ispita ‒ kaže ona. Djevojčice su možda sklonije ovoj fobiji od dječaka. I osnovnoškolski nastavnici često imaju visok stupanj matematičke anksioznosti, kaže Beilock, a u SAD-u, ali i drugdje to su uglavnom žene. Budući da se mala djeca obično identificiraju s odraslim nastavnicima istog spola, to znači da su djevojčice