Rasprava i nije prava riječ, iako se govorilo o moguće bitnom – prijedlogu zakona o digitalnoj zaštiti djece. Ta je razuma oslobođena dogodovština pokazala još jednom kako se i ozbiljne društvene teme u politici vrlo brzo pretvaraju u (nazovi) ideološki sukob. Umjesto da fokus bude na stvarnom problemu – sigurnosti djece u digitalnom prostoru – rasprava je (kao i uvijek?) skliznula u osobne napade, optužbe za licemjerje, sumanute zaključke i, dakako, očite izmišljotine.
Sama tema teško može biti sporna: digitalni svijet postao je sastavni dio djece i mladih, a pitanja sigurnosti, privatnosti i izloženosti štetnom sadržaju legitimna su briga društva. Kako to kod nas u Saboru (ili, jednako, da prostite na nefinom izrazu, u birtiji) već biva, umjesto rasprave o konkretnim rješenjima i sadržaju zakona, počele su teže optužbe, uključujući spominjanje pedofilije. Napadnuti su uzvratili tvrdnjama o političkoj orkestraciji napada. Rezultat takve dinamike je poznat: zakon nije prošao, ali je politički sukob dobio novu vidljivost. Time se ponovno potvrđuje da u političkom prostoru sadržaj često postaje nebitan u odnosu na osobne poruke. Najveći gubitnik u takvoj situaciji često je sama tema zbog koje je rasprava pokrenuta – u ovom slučaju pitanje kako konkretno unaprijediti zaštitu djece u digitalnom okruženju. Ako za nešto u školama postoji unisoni interes, upravo je ta tema.
Stvarni je problem vidljiv na tri osnovne razine. Prva jest da je i Sabor – kao i niz političara dosad koji su kročili u škole – iskoristio temu zaštite djece kao sredstvo sukoba. Druga – umjesto analize mjera zaštite djece i nekog suvislog zaključka, saborska se tarapana pretvorila u vječno dobrodošao politički sukob. I treća razina (ako je uopće moguće govoriti o ikakvoj razini u toj saborskoj drečidbi), očito je da sukob nije bio slučajan: i jednoj i drugoj strani ovakva rasprava, nažalost, koristi.
Političari su odavna hodali školama, dobar dio sa škaricama u rukama za rezanje vrpci, dio s figom u džepu, rijetki s uistinu dobrom namjerom. Zeznu se pritom vrlo često u novija vremena jer im bude valjda toliko milo što im dječica pjevaju, a učiteljice se eto, što će drugo no, smješkaju, pa brže-bolje namignu nekome od „svojih” da ih fotografira. Jer, kako ćeš se bolje proslaviti nego kao školski humanitarac na FB-u?
Istina, zeznu stvar tu dodatno i ravnatelji škola, za što posebno imam razumijevanja. Jer, ne ide iz glave jedno: škola nikada nije bila, niti je to danas, odvojena od politike. Hoćete lokalne, hoćete nacionalne. I kad se pojavi tamo neki župan sa željom da sa svojom svitom pohodi školu u povodu te i te svetkovine, molim vas lijepo, kako da ravnatelj svom osnivaču kaže – ne?
Pada na pamet tek jedna metoda, ovako nekako glasi: „Dragi župane, samo dođite, kako da ne, itekako ste dobrodošli... Samo, znate, mi vam radimo u tri smjene, pa vi vidite koja vam odgovara za dolazak na otvaranje naše prve sportske dvorane u stoljeće staroj zgradi. Druga smjena, kažete? Nema problema, dogovoreno, čekamo vas!”
I na doček dođe računovođa, stručna služba škole i čistačica. Upravo taj vrijedni školski kadar ima svome županu svašta priopćiti, samo neka im on dođe... A klince, ravnatelja i učitelje, molim, odvedite što dalje. Za svaki slučaj – županu ostavite poruku da se mobiteli u školi ostavljaju u kartonskoj kutiji u prvoj klupi.