Po završetku minule školske godine imali smo priliku čuditi se koječemu, no činjenica da su učenici ostvarili zapanjujuće velik broj izostanaka, od kojih najviše neopravdanih, zaista je morala zabrinuti sve koji imaju veze sa školom. Izostanci se mjere u milijunima. Posebno je zanimljivo da su i oni mnogi opravdani ustvari neopravdani. 

Možemo se čuditi i zgražati, ali od toga nema koristi, nego bi bilo dobro, baš sada na početku nove nastavne godine, pokušati pronaći razloge, koji tjeraju toliko njih izvan škole i učionice. Bilo bi dobro ne samo čuditi se već naći načina da se to ponašanje nekako suzbije i da djeca više zavole školu te da shvate da je znanje potrebno i da oni ljudi koji se obrazovanjem bave budu ipak više poštovani.

Od kada postoje škole bilo je onih koji nisu držali do njih, jer se smatralo da škole zapravo nisu svakome potrebne. Djeca su se morala što ranije naučiti fizičkim poslovima i pridonositi obitelji da mogu preživjeti i opstati.

Međutim, u razvijenijim društvima obrazovanje, znanje i vještine pokazale su se nužnim kako bi čovjek mogao lakše i bolje živjeti. U Grčkoj, na primjer, znanost i obrazovanje poprimaju važnije mjesto u životu određenih društvenih struktura. Oko učenih pojedinaca okupljaju se oni koji žele napredovati u pojedinim znanjima i umijećima i prate ih i okupljaju se u grupe koje onda prenose određena znanja dalje. Učeni ljudi bili su štovani. No nisu baš ni svi Grci bili skloni učiti i slušati one učene, čak su neke najbolje i otrovali. Zato je, kao što je poznato iz povijesti, Grčka izgubila svoju slavu.

Danas, nažalost, kad se ljudsko društvo znatno razvilo i dostiglo razmjere koje ne možemo čak ni sve dokučiti, nekako se prema školi i učiteljima često odnosimo s prezirom. A nismo ni svjesni da nam učenje i znanost trebaju više nego ikada.

U teškim vremenima ipak se priklanjamo više školi i njezinoj vrijednosti i ljepoti. Ne znam jeste li kada čuli onu staru izreku: „Od kolijevke pa do groba najljepše je đačko doba.” Ako to i niste čuli dosad, potrudite se malo, pa će možda i vama biti najljepše, šteta da to propustite. Pokušajte u to uvjeriti svoje prijatelje, pa i tatu i mamu, baku i djeda, ako ga uopće kad još i vidite.

Zato je prava šteta to najljepše doba pokvariti neopravdanim izostancima. Možete vi meni vjerovati na riječ. Dugo sam ja uživala u školi. Najprije su pokušali učiti mene, to je trajalo 18 godina, nije mi baš lako išlo, ali mi je uvijek u školi bilo lijepo. Onda sam ja, ni kriva, ni dužna 40 godina učila mnoge druge, nisam imala ni opravdane, ni neopravdane izostanke. Na kraju sam se primila najljepšeg posla, čitam i pišem poučne priče za djecu. I opet ne izostajem. 

Vjerovali ili ne, meni je i dalje u školi lijepo, idem u školu kad god me pozovu, čak mi se često djeca i povesele, kažem im ono što je meni lijepo, ponekad se to i njima svidi, pa kažu da im dođem opet i ja dođem opet. Pa eto tako, već osamdeset godina ja i dalje ne izostajem neopravdano. I zamislite vi to, tako sam u školi sretna. Što mogu drugo, nego pokušajte vjerovati, probajte! Za sreću se vrijedi potruditi.

U školi ćete uvije sresti nekoga tko će vam se razveseliti, tko vas čeka sa zadovoljstvom, ako nitko, a onda možda neka dobra knjiga koja će vam ispričati nešto lijepo. Sad je baš i mjesec koji je posvećen knjizi. 

Svakome možete reći da nije dobro opravdati neopravdano, jer ste na gubitku, izgubite možda baš tako dio sreće koja vas čeka u školi.