Reformna pedagogija skupni je pojam za različite reformne pedagoške pokrete na prijelomu 19. u 20. stoljeće. Ona je pedagoški odgovor na procese modernizacije koji je u osnovi često proturječan sa svojim elementima i protomodernizma i protumodernizma... Na temelju analize suprotstavljenih poimanja reformne pedagogije i povijesnog konteksta europskog fin de sièclea prihvaćen je kanonizirani pojam reformne pedagogije koji podrazumijeva različite odgojno-obrazovne koncepcije nastale krajem 19. i u prvim desetljećima 20. stoljeća kao odgovor na procese modernizacije i krizu kulture i škole 19. stoljeća te kao rezultat novih spoznaja o djetetu... Reformni su impulsi s početka 20. stoljeća u pedagogiji zapadnog svijeta prisutni i na početku 21. stoljeća.
Pokret za umjetnički odgoj bez većeg odjeka
Modernizacijski procesi na svim razinama, koji su se odražavali na svakodnevni život i bili glavnim uzrocima reforme života, društvenih, kulturnih i pedagoških pokreta europskog fin de sièclea, reflektirali su se i na Hrvatsku, osobito na njezina urbana područja. Europska je reformna pedagogija sa svojim glavnim predstavnicima i koncepcijama... barem na informativnoj razini, dopirala do hrvatskih učitelja. Začetnici su reformne pedagogije u Hrvatskoj zagrebački učitelji Vjekoslav Koščević i Ivan Tomašić. Njihova reformska nastojanja manifestirala su se u istupima protiv herbartovske pedagogije, u prikupljanju iskustava i spoznaja o reformnim pedagoškim pokretima u srednjoeuropskim zemljama i njihovoj implementaciji u vlastitu pedagošku praksu... Koščević i Tomašić u prvom su desetljeću 20. stoljeća radili na promicanju pokreta za umjetnički odgoj, bez razumijevanja i snažnije potpore šire učiteljske zajednice...
Zamah radne škole
Početkom drugoga desetljeća 20. stoljeća pokret radne škole postaje zahvalnija reformna platforma od umjetničkog odgoja... Koščevićeva Škola s pomoću rada ili novovjeke ideje o reformi školstva, kao prvi hrvatski priručnik radne škole, bila je uvod u poslijeratno razdoblje didaktičko-metodičke obnove. Elementi reformne pedagogije mogu se početkom 20. stoljeća identificirati u radu i radovima Davorina Trstenjaka, Paje Radosavljevića, učiteljica okupljenih u Udruzi učiteljica Kraljevine Hrvatske i Slavonije i oko časopisa Domaće ognjište te u prosvjetnim idejama braće Radić koje iznose kao dio svoga političkog programa... Brojni su učitelji i učiteljice osluškivali puls početka „stoljeća djeteta” i u okvirima svojih mogućnosti i osobnih pedagoških senzibiliteta prilagođavali svoj rad novom duhu vremena. Većina hrvatskih pedagoških časopisa s početka 20. stoljeća – Napredak, Škola, Kršćanska škola, Učiteljski glas, Hrvatski učiteljski dom i Nastavni vjesnik – suzdržani su ili kritični prema novim pedagoškim trendovima, što je usporilo njihovu bržu i širu recepciju. Nakon Prvoga svjetskog rata – u novoj državnoj zajednici Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (od 1929. Kraljevini Jugoslaviji) – hrvatski su se učitelji angažirali na području didaktičko-metodičke obnove, koja je bila nastavak procesa započetog prije Prvoga svjetskog rata. Vodeći pedagoški časopis Napredak otvoreniji je prema novim pedagoškim idejama, a novoosnovana Viša pedagoška škola u Zagrebu postaje generator reformnih nastojanja koja potiču njezini profesori i zdušno prihvaćanju njezini studenti... Iz njihovih redova profilira se većina glavnih predstavnika pokreta radne škole, najizglednije alternative staroj školi i najprihvatljivije koncepcije reformne pedagogije u Hrvatskoj... Riječ je o učiteljima koji su se dokazali praktičnim radom, stručnom komunikacijom u pedagoškoj periodici te kao autori manjih ili većih monografskih publikacija, a to su: Ante Cividini, Ante Defrančeski, Josip Demarin, Mate Demarin, Franjo Higy-Mandić, Salih Ljubunčić, Marijan Markovac, Martin Robotić, Zlatko Špoljar, Jure Turić i Stjepan Zaninović. Radna škola kao glavni cilj didaktičko-metodičke obnove postala je tridesetih godina 20. stoljeća i službeno pedagoško usmjerenje, pod snažnim uplivom prosvjetne politike i ideologije ondašnje jugoslavenske države...
Strogo kontrolirana reforma u Kraljevini Jugoslaviji
Pedagoška reforma škole postala je strogo kontroliran proces u službi državne ideologije i stvaranja jugoslavenske radne škole i jugoslavenske pedagogije. U kratkom razdoblju postojanja tada uspostavljene ogledne škole imale su određenu ulogu u razvoju, ali i u kompromitiranju pokreta radne škole u Hrvatskoj, koja je imala široku potporu. Status oglednih škola u Hrvatskoj imale su Državna ogledna škola u Zagrebu, Ogledna privatna šumska škola (na zagrebačkom Tuškancu) i Državna ogledna narodna škola kralja Petra II. u Borovu. Recepcija reformne pedagogije u Hrvatskoj najviše je došla do izražaja na području osnovnoškolske nastave... U većini državnih gimnazija radilo se po tradicionalnim metodama, uz iznimke nekih individualnih pokušaja mijenjanja organizacijskih oblika nastave uvođenjem đačke samouprave... Imunost većine srednjoškolskih profesora na promjene u duhu novih pedagoških pokreta naišla je na snažnu kritiku lijevo orijentirane skupine učenika u obliku dviju publikacija – Srednjoškolci govore (1934), pamfleta lijevo orijentirane srednjoškolske mladeži, i adolescentskog romana Sedmi be Jože Horvata (1939).
Interes za dječju psihologiju i utjecaj filozofije
Od sredine dvadesetih godina raste zanimanje za dječju i pedagošku psihologiju. Konkretan eksperimentalni rad pokreću apsolventi zagrebačke Više pedagoške škole, a slijede ih i neki učitelji osnovnih škola. Svrha njihovih istraživanja bila je unapređenje metoda rada u nastavi, individualizacija nastave i pomoć učenicima u izboru zanimanja. Za redovito praćenje djeteta koristio se psihografski list Ramira Bujasa, voditelja Psihologijskog instituta osnovanog 1923. pri Višoj pedagoškoj školi. Od 1931. u Zagrebu postoji Stanica za izbor zvanja u kojoj je psihološke preglede učenika obavljao Zlatko Pregrad... Usporedo s razvojem pokreta radne škole javljaju se i njezini kritičari... Stoga će Stjepan Matičević, kao već dokazani „kritički prijatelj” nove škole, pozvati na „povratak k normi”, na zdravu sintezu staroga i novoga. Pedagoška reforma škole, uz sve teškoće i probleme koje su je pratile u dva međuratna desetljeća, unijela je određenu živost u pedagošku praksu, potaknula njezino znanstveno i stručno promišljanje i traganje za boljom školom. O njezinu (ne)uspjehu na razini nekih kvantitativnih pokazatelja nemoguće je pouzdano govoriti. Epilog u obliku stručnog preorijentiranja bio je uvod u novu pedagošku zbilju koja je nastupila poslije Drugoga svjetskog rata.
Preorijentirati se morala i međuratna teorijska pedagogija. Nju su prvi put u povijesti hrvatske pedagogije stvarali akademski obrazovani pedagozi, većinom filozofi po matičnom akademskom obrazovanju i prvi profesori pedagogije na Višoj pedagoškoj školi, a zatim i na novoutemeljenom studiju pedagogije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu – Stjepan Matičević, Stjepan Pataki, Pavao Vuk-Pavlović i Vlado Petz. Po svojim obrazovnim, kulturnim i duhovnim formacijama bliski germanskom kulturnom krugu, oni su bili pod utjecajem duhovnoznanstvene pedagogije koja je polazila od odgoja kao kulturne funkcije. Svojim su nastavnim radom, teorijskim raspravama i autoritetom imali važnu ulogu u razvoju reformne pedagogije u Hrvatskoj. Refleksije reformne pedagogije zamjetne su i u ostalim sferama odgojno-obrazovnog rada kao što su: obrazovanje odraslih, zdravstveno prosvjećivanje, socijalna skrb i zaštita djece, organizacije djece i mladih, suradnja roditeljskog doma i škole, dječja književnost te slobodno vrijeme djece i mladih. Ključnu ulogu u širenju i populariziranju ideja reformne pedagogije tijekom dva međuratna desetljeća imali su pedagoški časopisi – Napredak, Hrvatski učitelj, Nova škola, Savremena škola i Dom i škola. Svi su, osim Napretka, pokrenuti i prestali izlaziti u navedenom razdoblju. Aktualnost reformne pedagogije na početku 21. stoljeća ogleda se u postojanju i revitalizaciji autonomnih koncepcija „klasične” reformne pedagogije, osnivanju novih alternativnih škola i didaktičkih koncepcija inspiriranih idejama reformnih pedagoga te u utjecaju reformne pedagogije na suvremenu pedagošku teoriju i nastavnu praksu regularnih državnih škola.
Naslovnica kataloga izložbe Lekcije iz prošlosti o reformama školstva u Hrvatskoj od prosvjetiteljstva do digitalnog doba, održane od 26. studenoga 2024. do 1. ožujka 2025. u Hrvatskom školskom muzeju. Autorica je Štefka Batinić, a sadržaj je zbog informativnosti i aktualnosti vrijedan razrade i objave u posebnoj monografiji jer prvi put donosi pregled važnijih reformi koje je prolazilo hrvatsko školstvo sve do danas.