Brdovec je općina koja obuhvaća trinaest naselja i, kako kažu, najgušće je naseljeno ruralno područje u Hrvatskoj. Brdovec je istoimeno općinsko središte u kojemu je prvu javnu školu osnovao župnik Pavao Belas 1854. godine i po njemu je današnja škola dobila ime. Nastava se održavala u župnom dvoru sve do 1868. godine, kada je izgrađena škola uz glavnu cestu. Prvi je brdovečki učitelj bio Stjepan Zagozda. Školska je godina počinjala 1. studenoga, a trajala je do kraja srpnja. O školi je skrbio mjesni školski nadzornik, a to je do smrti bio župnik Belas. Osiguravao je sve ono što je školi trebalo, a pomagali su mu članovi Školskoga odbora. Rekao bi netko upućen u obrazovanje, nešto slično kao danas.

Školska je knjižnica osnovana 1875. godine, a imala je 70 svezaka. Godine 1891. škola je nagrađena na Gospodarsko-šumarskoj jubilarnoj izložbi u Zagrebu Diplomom priznanicom za izloženi nacrt školskog vrta i za izloženu zbirku narodnih vezova, a dvije godine kasnije uz školu je uređeno školsko igralište na kojem su podignute ruče, preča, stupovi za konopce i sprava za skok. 

Stjecajem okolnosti u Zaprešiću je 1904. godine otvorena Pučka škola pa je u nju iz brdovečke škole prešlo 138 djece. Pola stoljeća kasnije brdovečka škola postaje područna škola Osmogodišnje škole u Zaprešiću, današnje OŠ Antuna Augustinčića, pa se može reći da brdovečka škola nema kontinuitet svoga postojanja i djelovanja, premda je Brdovec pučku školu dobio prije 172 godine. 

Osnovna škola Pavao Belas odvojila se od matične zaprešićke škole na inicijativu i uz veliku podršku stanovnika Brdovca tek u ožujku 2009. godine, a prvo školsko zvono u novosagrađenoj školskoj zgradi zazvonilo je 6. rujna 2010. godine. I od tada škola djeluje kao samostalna odgojno-obrazovna ustanova. Kako nam opisuje ravnatelj Andrej Peklić, nastava je u školi započela, a da nije bilo klupa, stolaca ni ploča, dakle najosnovnije opreme, ali želja za useljenjem i radom bila je jača pa je nekoliko prvih tjedana nastava izvođena u četiri učionice koje su bile opremljene starim namještajem. I bilo je jako „romantično” – kaže ravnatelj Peklić i nastavlja:

Moderna zgrada

– Školska zgrada je nova, dobro opremljena, ugodno je okruženje za rad, rast i razvoj djece. Velik je to napredak u odnosu na nekadašnje tri lokacije na kojima se izvodila nastava. A zgrada djeluje impozantno, modernistički, okružena vanjskim sportskim terenima, s puno zelenila. No, i uz to, nedostaje prostora i prisiljeni smo raditi u dvije smjene. Već tijekom gradnje škole mi smo intervenirali i tražili promjene u odnosu na izvorni projekt kako bismo dobili što više učionica. Recimo, nije bio predviđen prostor za produženi boravak, jer je valjda netko mislio da toga na selu ne treba. Izborili smo se za produženi boravak, pa smo ured ravnatelja pretvorili u učionicu, zbornicu prenamijenili u učionicu, također i knjižnicu i garderobu, a sve zato da dobijemo prostor u kojemu možemo normalno funkcionirati sa svojih 435 učenika u redovnom programu i 113 u glazbenoj školi. Imamo 22 odjela u redovnoj i devet odjela u glazbenoj školi. Nekima će možda biti čudno da ruralna škola u svom okrilju ima i glazbenu. Zato pak u stručno-razvojnoj službi imamo pedagoga i psihologa kojega smo dobili na jedvite jade, ali nemamo nijednog stručnjaka edukacijsko-rehabilitacijskog profila, a imamo čak 60 učenika koji se obrazuju po prilagođenom programu, što je dvostruko više od važećeg pedagoškog standarda.

Mnogi će se zapitati zašto je u okviru osnovne škole pokrenuta i glazbena škola, budući da je riječ o ruralnoj sredini i nije očekivano da tu djeluje umjetnička škola.

– Krenuli smo u otvaranje Odjela osnovnog glazbenog obrazovanja u školi jer je u Brdovcu i okolici jako puno ljudi koji sjajno sviraju instrumente iako nisu akademski obrazovani glazbenici. I oni uživaju u tome, a ja želim da našim učenicima škola ponudi što više, pa i u tom glazbenom dijelu, jer se mnogi učenici nisu mogli upisati u Zaprešiću ili Zagrebu zbog kojekakvih razloga pa im to želimo ovdje omogućiti. Zato smo pokrenuli projekt i osnovali Odjel osnovnog glazbenog obrazovanja. Anketirali smo roditelje i osnovali školu u roku od tri mjeseca uz punu podršku županijske skupštine. U početku je bilo malo učenika, ali sada već imamo devet odjeljenja, čak i program tambure koji nije tako čest. Imamo izvrsne učenike koji puno nastupaju na natjecanjima, koncertiraju, a imaju i produkcije vrlo često u školi na kojima predstavljaju svoja postignuća pred svim učenicima koji ne samo da upoznaju klasičnu glazbu nego se uče i ponašati kao školovana glazbena publika, oni znaju da se ne plješće između stavaka ili nakon himne. Mi odgajamo glazbenu publiku, a tako odgajamo i potencijalne polaznike glazbenog odjela. 

Glazbeni talenti

S druge strane, naša općina ima oko 13 tisuća stanovnika i to je velik bazen iz kojega crpimo polaznike glazbene škole, djecu koja ne moraju postati koncert-majstori, profesionalni glazbenici, ali koji će voljeti glazbu i biti sjajni instrumentalisti. Imamo dosta roditelja koji su akademski obrazovani glazbenici, a i mnogi naši bivši učenici studiraju na glazbenoj akademiji – objašnjava ravnatelj Peklić, a Josip Gabelica, profesor klavira u Odjelu osnovnog glazbenog obrazovanja dodaje:

– Imam dvanaest učenika i nastava je uglavnom individualna. Naša je trenutačno najveća zvijezda u glazbenoj školi Anja Stepančuk, koja je prošle godine osvojila pet prvih nagrada na raznim natjecanjima. Doista je fantastična i iako je peti razred već se polako sprema za prijamni ispit u srednju glazbenu školu. Imam među tih dvanaestero učenika sjajnih i talentiranih mladih ljudi koji s velikom ljubavlju pohađaju glazbenu školu i to se odmah vidi i po njihovu pristupu bavljenju glazbom. Lijepo je da već trinaest godina imamo glazbenu školu i da se u redovnom školskom sustavu i takvi sadržaji ponude djeci. Imamo puno kandidata za upis na klavir, tamburu, violinu, gitaru, flautu i harmoniku – kaže Josip Gabelica.

Profesorica Hrvatskog jezika Ivanka Tomić, osim redovnom nastavom, bavi se mnogim drugim aktivnostima. Vodi mlade novinare, literarnu skupinu s kojom je prije desetak dana putovala do Klanjca kako bi učenici preuzeli pjesničke Nagrade Antun Mihanović koje su osvojili na tamošnjem literarnom natječaju. 

– Učenici svoje radove šalju na brojne literarne natječaje i vesele se kad budu među nagrađenima, ali meni je primarno da zavole materinski jezik, da postanu vješti s riječima, da se znaju izražavati, napisati svoja razmišljanja, da kritički promišljaju svijet oko sebe. Vodim i novinarsku družinu, budući da sam studirala novinarstvo i to mi olakšava vođenje te tako lijepe izvannastavne aktivnosti. U više je navrata školski list bio na državnoj smotri Lidrano zahvaljujući prije svega kreativnim i vrijednim mladim novinarima. Zbog nedostatka novca za tiskanje lista mnoge su škole prisiljene okrenuti se digitalnom listu, pa i mi, ali mislim da to nije najbolje rješenje, jer ako želimo učenicima prenijeti abecedu novinarskog zanata, onda to moramo raditi u pisanom obliku odnosno putem novinarstva. Ali najvažnije je da učenicima ponudim aktivnosti u kojima mogu pronaći radost stvaranja, zadovoljstvo, u kojoj mogu kvalitetno provesti slobodno vrijeme. Inače, kad je riječ o nagradama naši su učenici osvojili više od 170 nagrada na različitim predmetnim i drugim natjecanjima. 

Međunarodni projekti

Osim literarne i novinarske, vodim i eTwinning grupu. Već desetak godina sam uključena u brojne eTwinning aktivnosti i u proteklih deset godina dobili smo sedamdesetak nagrada kvalitete za europske projekte. Učenici vole tu komunikaciju sa svojim vršnjacima, usavršavaju strani jezik, dopisuju se, razgovaraju, razmjenjuju ideje.

Drago mi je da učenici prihvaćaju moje ideje i prijedloge, da i sami smišljaju programe pa smo u tom desetogodišnjem razdoblju realizirali oko 150 malih međunarodnih projekata. Mnogi bivši učenici, na tragu svih aktivnosti u kojima su sudjelovali i zavoljeli ih, krenuli su mojim stopama, studiraju jezik, novinarstvo, nastavničke fakultete, ali i druge fakultete upisuju i uspješno završavaju. Nikada mi nije bila važna ocjena kao mjerilo nečijeg znanja i vrijednosti nego spoznaja da učenici vole materinski jezik i da je jako važno učiti, jer nitko od nas ne zna sve, ali zato postoje knjige i drugi izvori znanja iz kojih ćemo uzeti ono što nam u određenom trenutku treba. Govorim im da nije sramota nešto ne znati, jer uvijek postoji način da to što ne znamo naučimo. Volim svoj posao, nikad mi nije dosadio i ispunjava me taj rad s djecom. Sve probleme ostavljam pred vratima učionice, uvijek nastojim biti vesela, nasmijana, ne kažnjavam učenike i ne dopuštam da me išta naljuti. To prepoznaju i moji sadašnji, a prepoznali su i mnogi bivši učenici i uvijek mi se javljaju, posjećuju školu prigodom nekih svečanosti ili brojnih programa koje priređujemo za učenike i mještane Brdovca – opisuje učiteljica Ivanka Tomić, a ravnatelj Peklić dodaje kako u školi imaju likovnu koloniju, postavljaju izložbe, a jedno su vrijeme imali i galeriju, ali zbog nedostatka prostora i to su morali prenamijeniti. 

– U školi se puno bavimo i glazbom i likovnošću, priređujemo izložbe, koncerte. Odnedavno smo u školi postavili audio čitaonicu s monitorima gdje učenici imaju slušanje lektire. To je uglavnom za učenike koji imaju disleksiju. Aktivan je jako i učenički volonterski klub u kojem učenici pomažu jedni drugima u učenju i uglavnom rade individualno – kaže ravnatelj. 

Putovanja, putovanja

Ivana Lovrić, profesorica engleskog jezika također je školska koordinatorica za Erasmus pa je prošle godine pokrenula i projekt „Jednaki u različitosti”. 

– Projekt traje dvije godine i ciljevi su nam inkluzija, rad s djecom s poteškoćama, ali i s darovitima te mentalno zdravlje učenika i učitelja. U okviru projekta bili smo na četiri mobilnosti u Španjolskoj, na Islandu, u Irskoj i Finskoj te se bavili inkluzijom, mentalnim zdravljem, igrama u učionici, višestrukom inteligencijom. Ovoga su puta na mobilnosti išli samo učitelji i učiteljice, ali namjeravamo iduće školske godine pokrenuti još nekoliko projekata pa uključiti i učenike jer znamo koliko je to korisno i za njih, da usavršavaju jezik, da upoznaju druge krajeve, kulture, da stječu prijatelje izvan domovine. Naučili smo da ne moramo ništa nametati nikome, da ne moramo mijenjati kolege, ali im možemo pokazati da postoje sitni koraci kojima će se učeniku s teškoćama dati osjećaj da nije isključen, da nije stigmatiziran. Samo treba promijeniti svoj kut gledanja na stvari oko sebe i kako na to doživljavamo situacije koje su vrlo lako rješive uz malo dobre volje i ako smo voljni prihvatiti različitosti.

Puno smo projekata u eTwinningu odradili online s učenicima, koji međusobno komuniciraju na stranom jeziku i naši učenici odjednom shvate da im engleski ide jako dobro i da su u tome bolji od svojih vršnjaka s kojima se i dopisuju. Nedavno su nam u posjetu bili učenici iz Italije, zajednički smo radili mnoge zadatke. Na svim tim projektima i putovanjima steknemo nova iskustva koja onda možemo primijeniti u svakodnevnom radu, možemo nastavu učiniti zanimljivijom za učenike, a to je jako važno. Za našu je školu oko 150 projekata u desetak godina jako velik broj i nije to nimalo jednostavno, ali mi u tome uživamo. I naši su učenici neuobičajeno mirni, nema incidenata, nema one pubertetske razigranosti, neprimjerenog ponašanja. I kad naši učenici odu u srednju školu ne mogu se načuditi koliko su njihovi vršnjaci iz drugih sredina razigrani, nemirni, prave male psine, budu zločesti. Naša su djeca odgojena, pristojna i bez obzira na to što i oni „vise” na internetu, svejedno su vrlo motivirani za sudjelovanje u projektima. Meni je veliko zadovoljstvo raditi u školi, jer imamo dobre uvjete za rad, učenici su motivirani, a nadam se da ćemo od jeseni uspostaviti i dobru suradnju s brdovečkim Centrom za mlade Mikser pa da ćemo učenicima i putem te suradnje ponuditi posve nove programe i sadržaje koji su njima jako bliski. Anketiram naše učenike da saznamo što bi htjeli, što ih zanima i iznenadimo se kakve sve ideje imaju, a uz to hvale i nas učitelje upravo zbog toga što im stalno nešto nudimo. Naša je škola relativno nova i velika, ali nam nedostaje prostor, no unatoč tome pronalazimo način da i dalje radimo i realiziramo svoje programe, ponekad u blagovaonici, u predvorju škole ili na vanjskim prostorima – opisuje Ivana Lovrić.

Znanje je moć  

I opet se vraćamo do ravnatelja koji tu dužnost obavlja od otvaranja škole 2010. godine. 

– Sliku ili viziju škole stvorio sam puno prije, kad sam počeo raditi u jednoj zagrebačkoj osnovnoj školi jer sam tada vidio kako se ne tako dobar ravnatelj ponaša prema svim učenicima i djelatnicima u školi koju vodi i zaključio sam i odlučio da ja tako neću nikada raditi ako dobijem priliku biti ravnatelj. Želim biti ravnatelj koji će svoje djelatnike saslušati i podupirati u njihovim idejama, željama te im osigurati uvjete da ostvare svoje zamisli. Ako netko treba više računala u učionici, ako želi pokrenuti neki projekt s učenicima, ako želi angažirati vanjskog suradnika… što god treba, ravnatelj je tu da to odobri i da se pobrine da sve funkcionira kako treba. A takvih kvalitetnih, pametnih, vrijednih prijedloga u našoj školi ne nedostaje. 

Recimo, mi smo mobitele zabranili u školi od prvog dana i nikad nije bilo problema ni s učenicima ni s njihovim roditeljima. Mi ne čekamo trendove ili nekakve naputke od vlasti nego uređujemo svoj život onako kako mislimo da je najbolje za naše učenike i za sve nas. I svatko od nas radi svoj posao, nitko nikoga ne sputava, međusobno se potičemo. Uvijek mi je bio cilj da škola bude dobra, da kolektiv bude skladan, da sve funkcionira kako treba i da svatko radi svoj posao. Ni u našoj školi, naravno, nije sve idealno. Ima sitnih nezadovoljstava, ima prigovora roditelja, ali kvalitetnom komunikacijom uspijevamo riješiti moguće nesporazume ili probleme i nakon toga napredovati. 

Moram spomenuti da smo godinama imali sjajnu suradnju s jednom školom iz Berlina, a isto smo tako jedina osnovna škola koja sudjeluje u DSD projektu odnosno licencirani smo za ispite iz njemačkog jezika u osnovnim školama čija diploma vrijedi svuda u svijetu. Škola postoji petnaest godina i moramo biti zadovoljni tim periodom i postignućima koja smo ostvarili, kao i naši učenici. Škola raste iz godine u godinu, mijenja se nabolje, inoviramo nastavu, metode rada, želimo školu učiniti ugodnim mjestom za svakog našeg učenika, ali isto tako i mjestom na kojemu svatko stječe i znanja, i vještine, i kompetencije neophodne za život i za nastavak školovanja. U maloj smo, ruralnoj sredini, ali vjerujemo da je škola na visokoj razini kvalitete, da daje snažne temelje svima i da svojim odgojnim i obrazovnim radom gradimo dobre mlade ljude. Jer znanje nije teret koji moramo nositi već moć koju moramo steći – zaključuje ravnatelj Andrej Peklić.