Primijenili su dva parametra – troškove škola i broj učitelja (ulazne varijable), plus tri izlazne varijable – prosječne ocjene učenika, broj učenika koji nisu pali razred i broj bodova koje učenici postižu prilikom upisa u srednje škole. Na temelju toga procijenjena je „tehnička učinkovitost osnovnih škola” na području metropole.
I što sad tu smeta ravnatelje? Zašto netko javnim ustanovama ne bi prikupio ukupne rashode u jednoj školskoj godini (u ovom je slučaju riječ o 2022./2023.), broj učitelja, upisne rezultate učenika i na temelju toga napravio ljestvicu 111 škola? I svrstao ih u pet kategorija: vrlo uspješne, uspješne, gotovo uspješne, škole s potencijalom, manje uspješne.
Zašto zapravo ravnatelji ne vole takve liste?
Dva su razloga, čini se, ključna. Prvi, nijedna lista dosad nije obuhvatila mjerljive parametre, poput rezultata nacionalnih ispita, rezultata na učeničkim natjecanjima, aktivnosti koje škola nudi, uspjehe na Lidranu, školsko ozračje (uistinu nulta tolerancija na nasilje, ne ona samo putem famozne ploče na pročelju), suradnju sa zajednicom, pa još niz elemenata koji pokazuju koliko su škole živi organizmi koje je realno jako teško smjestiti u kućice na listi.
Drugi je razlog taj što ravnatelji dobro znaju da će svaka lista utjecati na odluke roditelja. Pa, molim vas lijepo, tko bi svoje dijete upisao u školu koja se na temelju nečije procjene našla u zadnjoj desetini liste?
S druge strane, činjenica je da su se znanstvenici jasno ogradili objašnjenjem kako nije riječ o rang-listi najboljih i najgorih zagrebačkih škola, ali – avaj. Tko još čita dugačke tekstove s objašnjenjima! Čita se naslov, pogleda tablica i gotovo. Ako su u vrhu uspješne, sve su druge više ili manje neuspješne, i roditelj ima input za odluku.
Ova se tema nadovezala na prošlotjedni stručni skup s temom upisa u osnovne škole. Otvoreno je progovoreno o nečemu o čemu se ne govori izvan škola: djeca se upisuju u srednje škole s nekoliko klikova mišem. Isto je s upisom na fakultete. A u osnovnu školu – djeca se upisuju uz puno posla.
Roditelji, koji taj upis doživljavaju kao prvi akademski test svog djeteta (citat sa skupa), danas pripremaju šestogodišnjake ne na način da ih mjesecima ranije poučavaju čitati i pisati (to je, kao, već normalno), već ih treniraju kako se ponašati na razgovoru za upis u školu. Nabavljaju po kvartu pitanja drugih roditelja i, kao što se čulo u raspravi – uoči razgovora za upis slijedi „kompromis”: budeš li bio dobar, dobit ćeš igračku.
Škola tada vidi pristojno, suradljivo dijete, koje već u prvom tjednu nastave napravi apsolutni dar-mar u razredu. A na pozadinski problem učitelji upozoravaju godinama jer ne postoji jasna procedura kojom bi svaka škola dobila od vrtića u kojemu je dijete provelo priličan broj godina apsolutno sve potrebne informacije o budućem školarcu. Čisto da ne bude zabune ili, izrazimo se ispravnije, zablude (više o tome na str. 6, ŠN).