Glavni urednici 

Tone Peruško (1950. ‒ 1954.) 

Mate Dorčić (1954. – 1968.) 

Nenad Brkić (1968. ‒ 1972.) 

Đorđe Đurić (1972. ‒ 1981.) 

Ante Bežen (1981. ‒ 1982.) 

Ante Selak (1982. ‒ 1987.) 

Ivo Klarić (1989. ‒ 1993.) 

Ivan Žigić (1993. ‒ 1999.)

Marijan Šimeg (1999. ‒ 2017.)

Irena Kustura (2017. – 2020.)

Marijan Šimeg (2020. ‒ )

Direktori

Đorđe Đurić (1972. ‒ 1982.)

Ante Bežen (1982. ‒ 1988.)

Ante Selak (1988. ‒ 1992.)

Ivan Rodić (1993. ‒ 2000.)

Ivo Klarić (2000. ‒ 2006.)

Ivan Vavra (2006. ‒ 2022.)

Blaženko Odak (2021. ‒ )

Tone Peruško (Premantura u Istri, 27. II. 1905. ‒ Pula, 27. VII. 1967.), prvi glavni urednik ŠN koje je pokrenuo kad je bio prosvjetni inspektor u Ministarstvu prosvjete i uređivao od prvog broja objavljenog 14. siječnja 1950., do br. 2/1954. godine. Tijekom života stekao je iskustvo učitelja i profesora (Dalmacija, Križevci, Rijeka). Završio je Višu pedagošku školu u Zagrebu te studij pedagogije i metodike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Bio je jedan od vodećih ideologa istarskog antifašizma i boraca za hrvatstvo Istre. Radio je kao novinar u Glasu Istre, Novom listu i drugdje, napisao dva priručnika o hrvatskom jeziku i više drugih pedagoških tekstova. Osobito je važna njegova knjiga Materinski jezik u obaveznoj školi, prva metodika hrvatskoga jezika za učitelje nižih razreda. Osnovao je Pedagošku akademiju u Puli i bio njezin prvi direktor. Izabran je za poslanika u Saveznoj skupštini SFRJ. Nakon njegove smrti po njemu je nazvana Osnovna škola Tone Peruško u Puli, a ŠN su 1977. ustanovile nagradu za prosvjetno novinarstvo koja se dodjeljivala novinarima i suradnicima na Dan Školskih novina. Njegov sin Uroš Peruško bio je sveučilišni profesor elektrotehnike i republički sekretar (ministar) za znanost i informatiku od 1978. do 1984. godine, u dobroj komunikaciji sa ŠN.

Mate Dorčić (Novi Vinodolski, 1907. ‒ Zagreb, 1969.) postao je glavnim urednikom od br. 3/1954. godine. Bio je blizak suradnik Tone Peruška i istaknuti sindikalist. Završio je učiteljsku školu u Čakovcu, službovao kao učitelj u selima Kvarnerskog primorja, Gorskog kotara i Like u kojima se angažirao u izgradnji škola i stručnom usavršavanju učitelja. Za prve Jugoslavije predsjednik je učiteljske organizacije u Ogulinu, član Učiteljske zadruge „Ivan Filipović”. Predratni komunist, sudjeluje u NOB-u te je nositelj Partizanske spomenice. Poslije rata urednik je Primorskog vjesnika, politički radnik u Rijeci i CK SKH, a u završnici života upravitelj je osnovnih škola u Zagrebu i predsjednik Udruženja učitelja, nastavnika i profesora Hrvatske. Po naravi tih i samozatajan, ali izrazito marljiv, bio je glavni urednik ŠN do br. 21 1968. Umro je od teške bolesti, a posljednju godinu dana pod njegovim imenom ŠN je uređivao profesor Ante Nazor uz pomoć Milivoja Gabelice.

Nenad Brkić (Slavonski Brod, 13. II. 1929. ‒ ?), prvi glavni urednik ŠN sa stalnim zaposlenjem, nastupio je na tu dužnost s brojem 22/1968. i obavljao je do br. 14/1972. Završio je učiteljsku školu i Višu pedagošku školu u Zagrebu. Radio je kao učitelj, odgojitelj, upravitelj đačkog doma i lokalni prosvjetni savjetnik, zatim kao politički djelatnik za prosvjetu u Savezu komunista te je sekretar Kotarskog komiteta Kutina. Nakon završene Visoke škole političkih nauka u Beogradu radi u republičkom CK SKH i kao predsjednik Sindikata radnika društvenih djelatnosti. Za četiri godine rada u ŠN znatno je podigao nakladu s 3500 na 10.000 primjeraka. U uredništvo prima još tri profesionalna novinara (Đuro Plemenčić, Mia Plemenčić, Đorđe Đurić), čime omogućuje daljnji rast novina. Sklopio je trajni ugovor s Radio-televizijom Zagreb i pokrenuo izdavačku djelatnost izdavši prvu knjigu Odgoj, škola, religija, crkva. Iz ŠN odlazi za direktora i glavnog urednika sindikalnih Radničkih novina, a potom za glavnog urednika lista Oko. Autor je većeg broja tekstova o obrazovanju i kulturi u novinama i časopisima.

Đorđe Đurić (Kinjačka kod Siska, 6. V. 1929. – Zagreb, 17. II. 1991., pokopan u Sisku) ostavio je dubok trag u razvoju ŠN kao glavni urednik i direktor. U ŠN se zaposlio 1972., od br. 15/1973. do 8/1981. obavlja dužnost direktora i glavnog i odgovornog urednika, a 1981. ‒ 1982. samo je direktor jer su funkcije razdvojene. U njegovo su vrijeme ŠN postale samostalno poduzeće sa Sindikatom radnika u obrazovanju kao osnivačem i proširile poslovanje i na izdavanje knjiga. U Drugom svjetskom ratu bio je u logorima u Staroj Gradiški, Njemačkoj i Poljskoj. Po uvjerenju Jugoslaven i komunist, ali protivnik dogmatizma i ideološke isključivosti, završio je učiteljsku školu, Višu pedagošku školu u Zagrebu i Fakultet industrijske pedagogije u Rijeci. Radio je kao učitelj novinar (uređivao sisački list Jedinstvo i Radio Sisak) i političar. Napisao je više zbirki pjesama i romana za djecu, uglavnom nadahnutim ratnim stradanjima. Dobio je Državnu nagradu „Ivan Filipović”. Iz ŠN je 1982. otišao na dužnost predsjednika Sindikata prosvjetnih i kulturnih radnika Jugoslavije, a zatim za direktora sindikalnog lista Radničke novine. Umro je od teške bolesti.

Ante Bežen (Gospić, 28. IV. 1945.) radio je u ŠN 16 godina: od 1972. kao novinar, od 1974. zamjenik je glavnog urednika, glavni urednik od br. 9/1981. do br. 37/1982., a od 1982. do 1987. direktor. Vodio je uspješno list prema ulozi informacijsko-izdavačkog centra odgoja i obrazovanja za Hrvatsku. Završio je Pedagošku akademiju u Gospiću, Filozofski fakultet u Zadru (studij jugoslavistike i pedagogije), a na Filozofskom fakultetu u Zagrebu magistrirao je i doktorirao iz filologije (metodika hrvatskoga jezika). God. 1987. izabran je za tajnika Republičkog SIZ-a osnovnog obrazovanja, 1991. direktor je Fonda osnovnog školstva, 1992. pomoćnik ministra kulture i prosvjete, zatim načelnik Odjela za udžbenike. God. 1997. prelazi na Učiteljski fakultet u Zagrebu za profesora metodike hrvatskoga jezika i taj posao radi do umirovljenja 2014. Autor je većeg broja stručnih i znanstvenih radova i temeljnih knjiga iz metodike (Metodika – znanost o poučavanju nastavnog predmeta 2009.) i drugih područja obrazovanja te više generacija udžbenika hrvatskoga jezika za osnovnu školu. Osnivač je znanstvenog časopisa Metodika, urednik listova Vila Velebita i Hrvatska vjernost, predsjednik ili član više stručnih udruga i tijela. Dobitnik je brojnih priznanja među kojima i Državne nagrade „Ivan Filipović” za životno djelo. Kao novinar potpisivao se i pseudonimom Stipan Kanižić.

Ante Selak (Rašćani Gornji kod Imotskog, 19. XI. 1949.) zaposlio se u ŠN 1977. kao novinar urednik, glavni je urednik od br. 38-39/1982. do br. 2/1989., a direktor od 1987. do 1992. (neko je vrijeme obavljao obje funkcije). Završio je Filozofski fakultet u Zagrebu (studij jugoslavistike i filozofije) na kojemu je doktorirao iz filologije temom Jezikoslovni pogledi Ilije Abjanića. U ŠN uređivao je rubriku kulture i istaknuo se kao pisac reportaža, komentara i drugih tekstova osebujnim kritičarskim stilom ne štedeći promašaje te je bio na udaru nekih tadašnjih političara. Zaslužan je kao urednik biblioteka Prosvjetni radnici pisci, Riječ hrvatska i Magister te više knjiga važnih za identitet hrvatskoga jezika i kulture. Iz ŠN odlazi za prvog direktora Hrvatske sveučilišne naklade gdje pokreće biblioteke Res publica, Verbum croaticum i Hrvatska dijaspora te objavljuje pretisak časopisa Hrvatska revija koju su izdavali hrvatski emigranti u inozemstvu za vrijeme obiju Jugoslavija. Zatim radi u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje, a od 2002. predavač je nekoliko kolegija hrvatskog jezika na Učiteljskoj akademiji (danas fakultetu) u Zagrebu, gdje je i umirovljen 2015. god. Nekoliko važnih knjiga o hrvatskom jeziku ŠN su njegovim zalaganjem izdale s kućom Pergamena.

Ivo Klarić (Split, 10. X. 1939.) dolaskom u ŠN 1975. kao novinar urednik bio je zadužen za praćenje visokog obrazovanja, znanosti i obrazovanja hrvatske djece u inozemstvu. Završio je Filozofski fakultet u Zagrebu, studij francuskog i talijanskog jezika. Prije zaposlenja u ŠN radio je kao samostalni prevoditelj. Glavnim urednikom ŠN bio je od br. 3/1989. do br. 16/1993. kad odlazi za savjetnika za kulturu i obrazovanje u hrvatskom Veleposlanstvu u Madridu i tu ostaje 1998. Potom je direktor ŠN od 2000. do 2004., kad je umirovljen. Bio je urednikom časopisa Naša knjiga što ga je izdavala Poslovna zajednica izdavača i knjižara Hrvatske. U izdavaštvo je poznat kao prevoditelj s francuskog, španjolskog i talijanskog te je na hrvatski preveo djela A. Dumasa, de Sadea, F. Sagan, D' Annunzija, A. Gidea, G. Simenona i dr. Objavio je i zbirku kolumni i kratkih priča Kranje vrime i Tata, kaj je to velika nužda. Bio je urednikom kapitalnog Razlikovnog rječnika srpskog i hrvatskog jezika Vladimira Brodnjaka u izdanju ŠN (1991.) i njegova džepnog izdanja.

Ivan Žigić (Bošnjaci, 5. VIII. 1949. – 23. 10. 2005.) zaposlio se u ŠN 1979., a prije toga radio je kao novinar na radiju u Velikoj Gorici. Uređivao je rubriku vijesti i priloga što su ih slali vanjski dopisnici iz raznih krajeva Hrvatske te rubrike osnovnog i specijalnog obrazovanja i obrazovanja djece naših radnika u inozemstvu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu završio je studij jugoslavistike i komparativne književnosti. Od br. 16/1993. do br. 29/1999. bio je glavnim urednikom ŠN, kada odlazi na mjesto savjetnika i načelnika za umjetničke škole u Ministarstvu prosvjete i športa. Na tom ga je mjestu zatekla iznenadna smrt u listopadu 2005. Pisao je pjesme, a neke su objavljene u antologiji ratne lirike Nad zgarištima zvijezde. Bio je urednik više knjiga.

Ivan Rodić (Trnbusi kod Omiša, 1. III.1948.) u ŠN zaposlio se 1987. kao novinar urednik. Prije toga radio je deset godina kao srednjoškolski profesor hrvatskoga jezika u Zagrebu. U ŠN uređivao je rubriku Naša praksa u kojoj su objavljivani stručni članci s pedagoško-psihološkom i metodičkom tematikom. Od god.1994. predsjednik je Uprave (direktor) ŠN i taj posao obavlja u dva mandata, do 2000. godine. Nastavio je jačati izdavačku djelatnost, a kad se vratio na mjesto novinara urednika, snažnije je otvorio stranice lista suradnicima iz odgojno-obrazovne prakse i kulture te sa sveučilišta, a priloge su objavljivali i suradnici iz Slovenije. Obnovio je nekadašnju rubriku Učitelji pisci i proširio je i na likovne staraoce te su u njoj objavljeni brojni portreti kreativnih učitelja u književnoj i likovnoj umjetnosti. Posebnu je pozornost posvetio stvaralaštvu učenika objavljujući njihove radove s regionalnih i državnih natjecanja. Iz ŠN otišao je u mirovinu 2013. godine, ali je i dalje stalni vanjski suradnik u uredništvu. 

Ivan Vavra (Travnik ‒ BiH, 16. VIII. 1951.) u Travniku je pohađao znamenitu travničku gimnaziju, Zagrepčanin je od 1970., diplomirao je Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu komparativnu književnost i jugoslavenske jezike i književnosti (1975.). Cijeli radni vijek, na razne načine, bavio se obrazovanjem. Od 1976. radio je u Hrvatskom školskom muzeju, najprije kao muzejski pedagog, potom – u svojstvu višega kustosa – kao voditelj zbirke udžbenika i priručnika te kao ravnatelj ustanove (1990. – 2000.). Za vlade Ivice Račana bio je na dužnosti zamjenika ministra prosvjete i sporta RH (2000. – 2004.). Potom je pomoćnik predsjednika Uprave Školske knjige za udžbenike te direktor Školskih novina, od 2006. do odlaska u mirovinu 2020. godine. Autor je radijskih obrazovnih emisija, izložaba i koncepcije stalnoga postava HŠM-a; o prošlosti hrvatskoga školstva i o drugim temama objavljivao članke u časopisima i zbornicima, pokrenuo je i bio prvim glavnim urednikom Anala za povijest odgoja (1992.); sudjelovao je na brojnim domaćim i inozemnim skupovima, bio član niza udruga i stručnih tijela; kao urednik potpisao mnoštvo knjiga. Suradnju sa Školskim novima započeo objavljivanjem tekstova potkraj 70-ih prošloga stoljeća. Gotovo iz broja u broj pisao je u ŠN pod svojim imenom ili kao Anđelko Jelin.

Irena Kustura (Split, 17. VII. 1963.) novinarstvom se počela baviti u Splitu, a poslije zaposlena u Zagrebu kao novinarka za praćenje obrazovanja u Večernjem listu. Od 2017. do 2020. glavna je urednica ŠN. Potom napustila novinarstvo.

Marijan Šimeg (Čazma, 13. XII. 1958.) u Zagrebu je 1982. završio Fakultet političkih znanosti. U ŠN počeo je raditi 1. travnja 1983. kao novinar pripravnik, 1999. je glavni i odgovorni urednik i na toj je funkciji do listopada 2017. kada je opet urednik novinar. Od listopada 2020. ponovno je glavni urednik i na toj je funkciji i danas. Cijeli radni vijek u kontekstu informiranja o obrazovanju osobito se bavi novinarskim stvaralaštvom učenika osnovnih i srednjih škola. Tako je od 1992. do 2008. bio član državnog povjerenstva za novinarsko stvaralaštvo u sustavu LiDraNo, a do danas je u prosudbenim povjerenstvima na općinskim i županijskim razinama. Od 1997. do 2002. s novinarkom Brankom Primorac bio je mentor učiteljima voditeljima novinarskih družina i njihovim učenicima u Školi stvaralaštva Novigradsko proljeće. Godine 2010. s Brankom Primorac i učiteljicom Anitom Šojat suautor je priručnika Novinarstvo u školi u izdanju Školske knjige. Knjiga je uvrštena u literaturu na Studiju razredne nastave na Učiteljskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu te je glavni vodič za rad s mladim novinarima. Od 2011. do 2014. član je Državnog povjerenstva za dodjelu Nagrade „Ivan Filipović”, a od 2015. do 2017. član je Nacionalnog vijeća za odgoj i obrazovanje.

Blaženko Odak (Imotski, 20. rujna 1980.) nakon završenog školovanja na Sveučilištu u Zagrebu, od 1999. godine živi i radi u Zagrebu. Tijekom svoje poslovne karijere rukovodio je različitim poslovnim subjektima tehničke i industrijske struke. Od 2019. godine radi u izdavačko-nakladničkom sektoru, a od 4. siječnja 2021. godine direktor je Školskih novina. 

U svom dosadašnjem radu u Školskim novinama pridonio je unapređenju tehnoloških iskoraka na području digitalnih tehnologija, što je, u modernim vremenima digitalne tranzicije, utjecalo na nastavak razvoja i zadržavanje tiska te postojanja našeg lista Školske novine.

Sjedište Školskih novina

u Hrvatskom učiteljskom domu

Sjedište Školskih novina od prvog broja 1950. do danas nalazi se u Hrvatskom učiteljskom domu, koji je na današnjoj adresi Trg Republike Hrvatske br. 4. Adresa Školskih novina je pak Ulica Andrije Hebranga 40 (prije Ulica braće Kavurića 40) jer se u prostorije uprave i uredništva ulazi s te strane zgrade. U početku je uredništvo radilo u skromnim prostornim uvjetima: dvije manje sobe koje mu pripadaju i danas i jednoj većoj koja danas pripada HPKZ-u. Jedno vrijeme uprava je radila u tri manje prostorije koje su kasnije pripale Zajednici osnovnih škola Hrvatske. Otkupom susjednog stana novcem dodijeljenim iz Republičkog SIZ-a osnovnog obrazovanja 70-ih godina 20. stoljeća, kojim je tada upravljao Hrvoje Vrgoč, Školske novine kompletirale su prostor koji imaju danas.

Hrvatski učiteljski dom u Zagrebu izgrađen je 1889. uz Hrvatsko narodno kazalište, na tadašnjem Sveučilišnom trgu. Ta stilska građevina najbolji je svjedok entuzijazma hrvatskoj učitelja od 70-ih godina 19. stoljeća nadalje koji su svoj dom izgradili tako da je, kako se simbolički govorilo, „svaki učitelj platio jednu ciglu”, odnosno vještim financijskim angažmanima učiteljskog vodstva oko krovne učiteljske udruge ‒ Hrvatskog pedagoško-književnog zbora, osnovanog 1871., čije je sjedište također u toj zgradi. Iz HPKZ-a će tijekom vremena proizaći i druge važne učiteljske ustanove – Hrvatski školski muzej 1901. u čijem je sastavu Pedagoška knjižnica Davorin Trstenjak, te Školske novine koje su 1950. osnovali HPKZ i Zemaljski odbor Sindikata prosvjetnih radnika Jugoslavije za Hrvatsku.

Zgrada Hrvatskog učiteljskog doma teško je oštećena posljednjim potresom u Zagrebu. Obnova još nije počela, a kako je zgrada većim dijelom u državnom vlasništvu predstoji rekonstrukcija, ali i konačne odluke o dodjeli prostora u kojem su danas, osim Školskih novina, i Hrvatski školski muzej i prosvjetni sindikati.