Nije ništa novo da se kritiziraju institucije. Uostalom, pomodno je žaliti se na trenutačno stanje obrazovnog sustava. Kaže se da tu ništa ne valja, da je gradiva previše, da se ne uči ono bitno za život, da se djecu tlači ocjenama i testovima, da roditelji unatoč svemu plaćaju instrukcije, da su nastavnici nesposobni i mušičavi... Međutim, to što neka institucija može biti bolja ne znači da već sad ne obavlja izvanredan posao ili da nije napredovala od svojih početaka. Škola je sigurno među takvima. Tijekom povijesti postojale su različite škole. Nekoć je obrazovanje na Zapadu podrazumijevalo obrazovanje za kler i aristokraciju, ali danas je obvezno za sve građane. Nekoć se podučavalo sedam slobodnih umjetničkih vještina (retorika, logika, gramatika, aritmetika, astronomija, geometrija i glazba), a danas naši učenici uče između deset i petnaest predmeta, koji uključuju formalne, prirodne i društvene znanosti, ali i specifična područja poput kineziologije, filozofije i teologije. Razmotrimo samo ovu blagodat: ne samo da cijelo stanovništvo škole uče čitati i pisati, već nas podučavaju globalnom jeziku, matematici, gotovo svim prirodnim znanostima, kompletnoj ljudskoj povijesti, društvenopolitičkoj podjeli našeg planeta, brizi o vlastitom zdravlju, etičnom ponašanju i umjetnostima. Ovakva razgranatost posljedica je akumulacije ljudskog znanja koja se rapidno ubrzala od vremena prosvjetiteljstva, ali je i dalje pohvalno što je obrazovanje nastojalo uhvatiti korak s ovim procesima. Premda smatram da je trenutačan sustav usredotočen na previše znanja koje i nije potrebno prosječnoj osobi u svakodnevnici (znanje koje bismo mogli etiketirati kao „enciklopedijsko”), i dalje je sjajno to što škola nastoji proizvesti renesansne ljude odnosno visokoobrazovane građane koji znaju mnogo o svačemu. Da stvar ide u dobrom smjeru vidljivo je i prema težnjama prosvjetnih djelatnika, društvenih kampanja, pojedinaca, ali i ideja koje kolaju u društvu. Prije nekoliko godina velik broj ljudi podupirao je opsežnu cjelovitu kurikularnu reformu koja je trebala iznjedriti još bolji obrazovni sustav. Istina, kurikularna reforma nije zaživjela, no neki od njezinih prijedloga postupno su se implementirali tijekom godina – dovoljno je prisjetiti se Škole za život iz 2019. godine. Mimo kurikularne reforme, Ministarstvo znanosti i obrazovanja nedavno je razmatralo ideju da se kao alternativa Vjeronauku uvede predmet Kritičko promišljanje (doduše, da se mene pita, taj predmet ne bi uopće trebao biti fakultativan, već obvezan). Već godinama brojne organizacije i udruge bore se za implementaciju Spolnog odgoja u predavaonice. Financijsku pismenost uveli su neki nastavnici kao izborni predmet, poput profesorice Zlate Paštar iz zagrebačke 1. gimnazije. Građanski odgoj kao pilot-projekt u zagrebačkim školama poduprli su dr. sc. Boris Jokić i gradonačelnik Tomislav Tomašević. Tijekom razgovora s „običnim” građanima koji nemaju ni najmanje veze s Ministarstvom ili obrazovnim sustavom,
