O građanskom odgoju

Trenutačni jednogodišnji predmet Politika i gospodarstvo – na tragu onoga što bismo mogli nazvati građanskim odgojem – namijenjen je isključivo gimnazijalcima. Ne bismo li, suprotno tomu, trebali težiti političkom opismenjivanju svakoga građanina Republike Hrvatske? Prema studiji o političkoj pismenosti učenika završnih razreda hrvatskih srednjih škola iz 2021. godine, „ukupno političko znanje na cjelokupnom uzorku učenika razmjerno je nisko”, a sudionici su pokazali niske razine političke participacije i povjerenja u različite institucije i izvore informiranja. Možda ne bi bilo naodmet uvesti neovisan predmet Politike (Građanskog odgoja) i time ublažiti ovaj problem, ali koliko takav prijedlog uopće ima smisla?

Bismo li trebali stremiti ka što većoj društvenopolitičkoj participaciji? Jesu li mislioci poput Alexisa de Tocquevillea i Thomasa Jeffersona koji su se zalagali za takvo što bili u zabludi? Profesor političkih znanosti Russell J. Dalton, autor knjige Participacijski jaz, piše: „Zemlje s višom ukupnom političkom participacijom također imaju učinkovitije vlasti. […] Četiri najniže stope sudjelovanja javljaju se u nacijama koje imaju ispodprosječne stope funkcionalnosti svojih vlasti. Ovo podržava logiku da pažljiva i uključena javnost vrši pritisak na vlast da bude odgovornija i učinkovitija. Jednostavno rečeno, dobri građani stvaraju dobre demokracije.”

Ako je Dalton u pravu, u pravu su i de Tocqueville i Jefferson. U interesu nam je potaknuti sve građane na društvenopolitičku participaciju, a sve u plemenitu svrhu koja počiva u srcu predstavničke demokracije: da zastupimo svačije mišljenje, što uključuje manjine, one s lošijim socioekonomskim statusom, mlade i stare.

Možda bismo Građanski odgoj mogli etiketirati kao gotovo suvišnim predmetom kad bi Republika Hrvatska, poput Australije ili zemalja Latinske Amerike, uvela obvezno glasovanje. S obzirom na to da se na implementaciju takve ideje u budućnosti možemo samo otužno osmjehnuti, prisiljeni smo osloniti se na našu obrazovnu instituciju u svrhu promidžbe demokratske participacije. No, može li predmet Politike, ili Građanskog odgoja, ostvariti priželjkivane rezultate? Sudeći po provedenim studijama, može: povećamo li političko znanje i suosjećanje, možemo očekivati i veću društvenopolitičku participaciju. To ne znači tek zaokruživanje brojke omiljena kandidata i ubacivanje glasačkoga listića u kutiju, već i rad za mjesnu zajednicu, prikupljanje sredstava, doniranje, protestiranje, online aktivizam i kontaktiranje medija. A samo podizanje svijesti o značajkama raznih društvenopolitičkih mehanizama, ojačanih povijesnim ili fikcionalnim primjerima, proizvest će zdravije društvene stavove. (Sjetimo se Marka Aurelija, koji je u Meditacijama naglasio kako je obrazovan da cijeni slobodu govora i prepoznaje štetnosti tiranije.)

Građanski odgoj kao neovisan predmet ne iziskuje pretjerano opsežnu i dugotrajnu zastupljenost. Dostatna mu je godina ili dvije, možda najmudrije krajem osnovnoškolskog obrazovanja kako bismo se pobrinuli da se politički i pravno opismeni svaki građanin. A u skladu s ciljem ovoga predmeta, nije naodmet i demokratizirati školstvo u što većoj mjeri, a sve da se odmalena navikavamo na takvo djelovanje: to će reći demokratsko odlučivanje o razrednom predsjedniku i blagajniku, lektirama, nastavnom sadržaju, školskim izletima i putovanjima, a možda i estetskom uređenju škola.