Krivulja zaboravljanja

Obrazovni sustav utemeljen je na pretpostavci da ćemo znanje dugoročno zadržati pošto ga jednom usvojimo. Primjerice, tijekom nekoliko predavanja učenici će odrađivati lekciju o križarskim ratovima na Povijesti, naučiti nastavne sadržaje i napisati test. Napokon, testiranje služi kao formalna potvrda da smo nešto „naučili”. Međutim, ako smo prošli sve testove s više od 50 posto prolaznosti, zašto onda ne hodamo naokolo kao renesansni ljudi, poznajući detaljna obilježja srednjovjekovnih glazbenih oblika, konjugacije iz drugog stranog jezika, definicije aminokiselina, matematičke formule, likove iz lektira ili prijevoje u Hrvatskoj? Kao što je bjelodano i pticama na grani, skloni smo zaboravljaju podataka. 

Njemački psiholog Hermann Ebbinghaus još je krajem 19. stoljeća uspostavio krivulju zaboravljanja, prikaz odnosa protoka vremena i našeg sjećanja. Na njoj se temelji globalni obrazovni sustav. Za test iz Povijesti naštrebat ćemo gradivo o srednjem vijeku, no čim stupimo izvan predavaonice, svi Rikardi Lavljeg Srca, Pavli I. Šubići Bribirski, bitke za Agincourt iz 1415. i Pacte convente iz 1102. isparavaju iz naših glava. Čemu, onda, svi ti testovi? Ne postaju li gotovo besmisleni?

Škole ne smiju zaklapati oči na krivulju zaboravljanja, pritom perući ruke poput Poncija Pilata i praveći se da su pošteno odradile zadatak prijenosa znanja. No, kako povećati izglede da nam se naučeno gradivo ureže u dugoročno pamćenje? Ključ uspjeha leži u engleskoj frazi use it or lose it i riječima talijanske edukatorice Marije Montessori: „Ponavljanje je tajna savršenstva.”

Ovdje nema drugog, elegantnijeg rješenja. Škole moraju ponavljati znanje: u suprotnom dobivamo školstvo, ali ne obrazovanje. Postoji nekoliko mogućnosti kojima možemo učenike poticati na prisjećanje naučenog. Primjerice, škole mogu organizirati izvannastavne kvizove nalik na popularne pub kvizove, s time da se pitanja ograniče na nastavni sadržaj. Vjerojatno je istina da bi malo tko svojevoljno pristao na neobvezno ponavljanje gradiva. No, učenici ne bi pohađali kvizove zbog ponavljanja, već općenite privlačnosti takvih okupljanja: opuštena ozračja, zabavna društva, timskoga rada, prijateljske kompetitivnosti, ponosa pri doprinosu točnim odgovorom, grickalica i sokova te potencijalnih nagrada. 

Ponavljanje bi bilo pogodan nusprodukt ovakvih okupljanja. Pitanja, koja bi sastavljali učenici dobrovoljci, bila bi ograničena na usvojeno gradivo, uz možda poneki posve slobodan odabir radi većeg osjećaja slobode i dodatnog poticaja na sudjelovanje. Slični kvizovi na razini svake generacije mogli bi se i obvezno izvoditi na nastavi u sklopu ponavljanja, tako da prisilimo svakoga učenika na prisustvovanje.

Napokon, dostupne su nam i druge metode ponavljanja: Brunerov spiralni kurikulum, međupredmetna korelacija, kratki testovi sa starim gradivom bez ocjena, određene didaktičke tehnike, promicanje čitanja itd. U svakom slučaju, sve ove metode bore se protiv krivulje zaboravljanja i utiru put prema dugoročnom usvajanju znanja.