Pripremamo sadržaj…
Novo izvješće Eurydicea pokazuje da digitalna opremljenost škola ne jamči i razvijene digitalne kompetencije učenika. U Hrvatskoj je minimalno drugu razinu računalne i informacijske pismenosti dosegnulo tek 53 posto učenika, dok ih je 47 posto ostalo ispod tog
U odnosu na 2018. godinu, udio učenika koji dosežu drugu razinu digitalne pismenosti smanjio se za 11 posto
Digitalna transformacija europskih škola napreduje, ali među obrazovnim sustavima postoje velike razlike. Dok većina zemalja ima politike digitalizacije, uključuje digitalne kompetencije u kurikule i donosi smjernice za umjetnu inteligenciju, stvarne digitalne sposobnosti učenika znatno se razlikuju. To pokazuje novo izvješće Europske komisije i mreže Eurydice Digital education at school in Europe 2026: Bridging gaps in access, teaching and learning (Digitalno obrazovanje u europskim školama 2026.: Smanjivanje razlika u pristupu, poučavanju i učenju). Izvješće obuhvaća 38 europskih obrazovnih sustava, a za podatke o digitalnim kompetencijama učenika koristi i rezultate istraživanja ICILS 2023, provedenog u 24 europska obrazovna sustava.
Hrvatski su učenici u istraživanju ICILS 2023 ostvarili prosječno 487 bodova iz računalne i informacijske pismenosti, što je iznad međunarodnog prosjeka od 476 bodova. No samo je 53 posto učenika dosegnulo minimalnu drugu razinu digitalne pismenosti, dok je 47 posto ostalo ispod tog praga. Druga razina predstavlja osnovno razumijevanje korištenja računala i digitalnih tehnologija za pronalaženje i obradu informacija.
Usporedba s drugim europskim zemljama pokazuje velike razlike. U Češkoj je barem drugu razinu dosegnulo 72 posto učenika, u Danskoj 68 posto, Finskoj 63 posto, Norveškoj 60 posto, Njemačkoj 59 posto, Francuskoj 57 posto, a Italiji 54 posto. U Sloveniji je taj udio iznosio 51 posto, u Srbiji 45 posto, a u Rumunjskoj samo 26 posto.
Hrvatski rezultat dodatno je važan zbog promjene tijekom vremena. Godine 2018. barem drugu razinu dosezalo je 64 posto učenika, a 2023. 53 posto, što je pad od 11 postotnih bodova. Pad je zabilježen i u drugim zemljama. U Češkoj je udio pao s 85 na 72 posto, u Danskoj s 84 na 68 posto, u Finskoj sa 73 na 63 posto, a u Njemačkoj sa 67 na 59 posto. Italija je, suprotno tome, ostvarila rast s 37 na 54 posto.
Jedan je od ključnih zaključaka izvješća da dostupnost tehnologije i sposobnost njezina učinkovitog korištenja nisu isto. Hrvatska je dobar primjer te razlike. Digitalni udžbenici bili su dostupni u školama koje pohađa 96 posto hrvatskih učenika, a e-portfoliji ili digitalni sustavi za praćenje učenja u školama koje pohađa 97 posto učenika. U Danskoj je pak usporedivi udio iznosio 41 posto, u Finskoj 21 posto, a u Francuskoj 24 posto. Dakle, dobra opremljenost nije dovoljna – škola može imati digitalne udžbenike i platforme za praćenje učenika, ali to ne znači nužno da učenici razvijaju visoku razinu digitalne pismenosti.
Digitalne kompetencije uključene su u kurikule gotovo svih europskih obrazovnih sustava. U 24 od 38 sustava razvijaju se kombinacijom međupredmetnog pristupa i zasebnih predmeta. Međutim, samo četiri zemlje – Češka, Francuska, Mađarska i Malta – koriste nacionalne ili standardizirane testove digitalnih kompetencija učenika u nižem sekundarnom obrazovanju. Hrvatska nije među njima. Digitalne kompetencije učenika vrednuju se unutar nastavnog procesa, ali nema nacionalnog standardiziranog testa kojim bi se rezultati svih učenika mogli međusobno usporediti.
Izvješće upozorava da digitalni jaz nije samo pitanje opreme u školi. U gotovo svim europskim zemljama učenici iz socioekonomski nepovoljnijih škola imaju znatno niže digitalne kompetencije od učenika iz povoljnijih sredina. Na digitalne vještine utječu i mogućnosti korištenja tehnologije kod kuće, kvaliteta internetske veze, dostupnost uređaja te prilike za neformalno učenje.
Dio digitalnih vještina učenici stječu izvan škole. Primjerice, upravljanje postavkama privatnosti uglavnom uče izvan formalnog obrazovanja. Učenici koji kod kuće imaju više prilika za korištenje tehnologije mogu zato imati dodatnu prednost. Zbog toga europski obrazovni sustavi uvode mjere poput osiguravanja interneta, posuđivanja uređaja učenicima, ciljane pomoći obiteljima i, u nekim zemljama, univerzalnog osiguravanja uređaja za kućno korištenje.
Digitalna transformacija ne ovisi samo o učenicima i opremi. Gotovo dvije trećine obrazovnih sustava definiraju digitalne kompetencije koje bi nastavnici trebali imati na početku karijere. Najčešće se traži sposobnost korištenja tehnologije za poboljšanje nastave i učenja, izrade digitalnih sadržaja te digitalne komunikacije i suradnje. Najbrže se pak mijenja područje umjetne inteligencije. Gotovo dvije trećine od 38 obrazovnih sustava već u dokumentima na najvišoj razini spominju umjetnu inteligenciju i druge nove tehnologije. No, kada se pogleda što učenici doista uče, slika je drukčija. Samo oko trećine sustava uključilo je kompetencije povezane s umjetnom inteligencijom u kurikule nižeg sekundarnog obrazovanja.
Jaz je izražen i u obrazovanju nastavnika. Samo sedam obrazovnih sustava izrijekom uključuje sigurnu i etičku uporabu AI-a u okvire digitalnih kompetencija za inicijalno obrazovanje nastavnika. U stručnom usavršavanju taj je udio veći: 16 sustava uključuje tu temu u kompetencijske okvire.
HRVATSKI IZAZOV
Hrvatski podaci pokazuju da digitalizaciju obrazovanja nije dovoljno promatrati iz perspektive dostupnosti uređaja, interneta i digitalnih platformi. Ključno je što učenici s tom tehnologijom mogu napraviti. U tome važnu ulogu imaju nastavnici, ali i uvjeti u kojima učenici uče izvan škole. Socioekonomske razlike mogu utjecati na mogućnosti korištenja tehnologije kod kuće, dok nedostatak vremena i stručne podrške nastavnicima otežava kvalitetno uključivanje digitalnih alata u nastavu.
Usporedba sa susjednim zemljama dodatno pokazuje razlike u postignućima. Slovenija je ostvarila 483 boda, uz 51 posto učenika na drugoj ili višoj razini. Srbija je imala 443 boda i 45 posto učenika na toj razini, dok je Rumunjska ostvarila 418 bodova i samo 26 posto. Češka je, s druge strane, imala 525 bodova i 72 posto učenika na drugoj ili višoj razini, a Danska 518 bodova i 68 posto.
Digitalna kompetencija danas uključuje sposobnost procjene informacija, zaštite privatnosti, odgovorne komunikacije i razumijevanja rizika novih tehnologija. Za europske škole to znači prijelaz iz faze opremanja i povezivanja prema fazi u kojoj će se uspješnost digitalne transformacije sve više procjenjivati prema tome što učenici doista znaju i mogu učiniti s tehnologijom, a ne samo prema tome koliko je tehnologije dostupno u školama.
72 posto Češka
68 posto Danska
63 posto Finska
60 posto Norveška
59 posto Njemačka
57 posto Francuska
54 posto Italija
53 posto Hrvatska
51 posto Slovenija
45 posto Srbija
26 posto Rumunjska
Ključna karika, a plaćom zaostaju – za svima
Suočavaju se s istim problemima – lošim statusom, koeficijentima složenosti poslova, plaćama, benefitima, uvjetima rada. I s VSS-om imaju niže plaće od djelatnika ZET-a, pri čemu im je prihod jednak radili u školi s malim ili velikim brojem zaposlenika. Opseg poslova im je rapidno uvećan, osmosatno vrijeme nije dovoljno, rade prekovremeno (neplaćeno) i vikendima
Dijete s ADHD-om kod kuće je funkcionalnije jer se s njim radi „jedan na jedan” i tako mu se pažnja drži u fokusu pa je učinkovitije. U školi, ako nema individualizirani pristup, potpuno zakaže jer se ne može samo usredotočiti – razred je pun distraktora