POD ISTIM SVJETLOM UDALJENIH OBALA MEDITERANA

U Francuskom institutu u Preradovićevoj 5 u Zagrebu otvorena je izložba mlade hrvatske fotografkinje Matee Leš „Pod istim svjetlom”, postavljena u povodu obilježavanja 200 godina fotografije. Izložba ostaje otvorena do 1. studenoga.

Otkad zna za sebe, fotografkinja Matea Leš provodila je ljeto na Jadranu, gdje je rođena i odrasla. Posljednjih sedam, osam godina odlučila je svoja ljeta, osim u Hrvatskoj, provoditi i u drugim državama Mediterana poput Italije, Španjolske, Francuske, Grčke, Crne Gore…

Tijekom tog razdoblja polako se u pozadini počela stvarati zbirka fotografija koje ni sama nije bila svjesna. Sve te zemlje fotografirala je na gotovo jednak način na koji fotografira i Hrvatsku. Nikad je nisu pretjerano zanimale znamenitosti, niti joj je bilo važno dokazati gdje se točno nalazi. Ono što je najviše privlači zapravo su sasvim obične i svakodnevne stvari: svjetlo koje ulazi kroz prozor, plastična stolica ispred kuće, djedica sa sklopljenim rukama iza leđa, koža osunčana suncem...

Osjećaj pripadnosti

U koju god bi zemlju otišla, pratio ju je osjećaj da je tamo već bila te joj je puno toga već bilo poznato. Djedovi na ulicama drže ruke iza leđa na potpuno isti način na koji to rade naši djedovi, riba se polijeva maslinovim uljem i pije uz vino, ljudi se druže još dugo nakon zalaska sunca, glasno razgovaraju, jedu polako i nekako uvijek pronađu razlog da za stolom ostanu još malo. Neke su stvari, naravno, drugačije. Jezik, arhitektura, krajolici, ljudi... ali postoji neki ritam života koji je sličan, gotovo isti.

Nikad zapravo nije znala objasniti taj osjećaj pripadnosti Mediteranu, odnosno Jadranu. To nije nešto određeno granicama, niti se može svesti samo na more, klimu ili način života. Radi se o nečemu što instinktivno znamo i što je u nama. Pregledavajući fotografije nastale tijekom posljednjih osam godina, shvatila je da je cijelo to vrijeme zapravo fotografirala upravo taj osjećaj.

Izložba Pod istim svjetlom / Sous la même lumière upravo je presjek tih putovanja i malih trenutaka zbog kojih su joj mjesta koja ne poznaje djelovala blisko. Živimo na različitim obalama, govorimo različitim jezicima i ta mjesta nazivamo različitim imenima, ali velik dio naše svakodnevice odvija se pod istim svjetlom.

– Možda se zato, gdje god putujem Mediteranom, nikada ne osjećam u potpunosti daleko od doma – kaže Matea Leš.

Njezin je kreativni rad ukorijenjen u teksturama, svjetlu i tihim svakodnevnim trenucima. Svoj put u fotografiji započela je s fokusom na ljude, no s vremenom je pronašla svoj izričaj u sporijim i tišim trenucima koji otkrivaju emocionalnu istinu nekog mjesta. 

Simboličan trenutak

Rođena i odrasla uz more, Jadran ne bilježi kao destinaciju, već kao način života. Iako često i mnogo putuje, uvijek se rado vraća svojoj obali.

Izložba širi fokus autorice preko Mediterana, prateći svjetlo koje povezuje njegove udaljene obale. Od otvorenih krajolika do tihih fragmenata svakodnevice, fotografije traže osjećaj poznatog u nepoznatim mjestima. Zajedno otkrivaju vizualni jezik oblikovan istim suncem, istim morem i istim svjetlom.

Izložba „Pod istim svjetlom” otvara se u simboličnom trenutku, jer se ove godine obilježava dvjestota obljetnica izuma fotografije francuskog inženjera Nicéphorea Niépcea, autora prve poznate trajne fotografije pod nazivom Pogled s prozora u Le Grasu, pogleda s prozora njegove kuće u Burgundiji.

No, povijest fotografije i svjetla u umjetnosti počinje mnogo ranije, a njezin prethodnik nije nitko drugi nego Johannes Vermeer, 1660. godine, oko 170 godina prije izuma fotografije. On je već slikao kao fotograf, što su stručnjaci sada dokazali: Vermeer je koristio cameru obscuru kako bi bolje prikazao svjetlost. Vermeer je stoga bio prvi fotograf, a da to nije ni znao. 

NACIONALNI PROGRAM „RUKSAK (PUN) KULTURE”

SUVREMENA UMJETNOST STIGLA U ŠKOLSKU KNJIŽNICU 

Gostovanje Muzeja suvremene umjetnosti učenicima gunjanske škole pružilo je priliku da suvremenu umjetnost upoznaju istražujući, propitujući i sudjelujuć

U sklopu nacionalnog programa „Ruksak (pun) kulture” Ministarstva kulture i medija, u OŠ „Antun i Stjepan Radić” Gunja održana je radionica „Dodir, pokret, riječ: iskustvo suvremene umjetnosti” Muzeja suvremene umjetnosti iz Zagreba. Radionicu su u školskoj knjižnici održale Renata Filčić, viša muzejska pedagoginja, i Marina Mlakar, vanjska suradnica MSU-a, a dočekala ih je školska knjižničarka dr. sc. Anita Tufekčić. U programu je sudjelovalo 14 učenika sedmih i osmih razreda, odabranih u suradnji s učiteljicom Likovne kulture Marijom Vidaković Tulić.

Radionica je učenicima približila suvremenu umjetnost na drugačiji način: putem vlastitog iskustva, pokreta, dodira, riječi, fotografije i zajedničkog stvaranja. Polazište su bili radovi hrvatskih i međunarodnih umjetnika poput Sanje Iveković, Marine Abramović, Tomislava Gotovca, Mladena Stilinovića i Vlade Marteka, kojima su učenici upoznavali različite oblike performansa i suvremenih umjetničkih praksi.

Nakon uvodnog razgovora o suvremenoj umjetnosti učenici su nizom praktičnih aktivnosti istraživali tijelo kao sredstvo umjetničkog izražavanja, granice osobnog prostora, odnose među ljudima te mogućnosti povezivanja teksta, fotografije i performansa. Radili su individualno, u paru i u skupinama, osmišljavajući vlastite izvedbe i interpretacije inspirirane predstavljenim umjetničkim djelima.

Poseban naglasak radionice bio je na iskustvenom učenju. Učenici nisu bili samo promatrači umjetnosti, nego njezini aktivni stvaratelji, potaknuti na promišljanje o vlastitim reakcijama, komunikaciji, suradnji i odnosu prema prostoru i drugima.

Radionica je završila predstavljanjem učeničkih radova i zajedničkom refleksijom o iskustvu, a susret je pokazao kako školska knjižnica može postati prostor susreta različitih umjetnosti, kreativnog izražavanja i učenja izvan uobičajenih nastavnih okvira.

Program „Ruksak (pun) kulture” omogućuje djeci i mladima neposredan susret s

umjetnicima i kulturnim sadržajima, a gostovanje Muzeja suvremene umjetnosti učenicima gunjanske škole pružilo je priliku da suvremenu umjetnost upoznaju upravo onako kako se ona često i stvara: istražujući, propitujući i sudjelujući.