Kad dođu teška vremena onda jedni drugima trebamo biti potpora

Svaka iskrena riječ podrške, svaki učitelj koji pita „kako si danas”, sve su to male, ali presudne intervencije. I zato je važno da svaka škola ima kulturu u kojoj se razgovara o emocionalnim normama, u kojoj dijete smije reći da mu je teško i u kojoj ga netko stvarno čuje. Jer dijete koje zna da je viđeno, da je važno, da ga netko razumije, to je dijete koje će moći rasti, učiti i biti sretno – Antonija Mirosavljević Mentalno zdravlje nije zadatak obrazovanja, ono je njegov temelj. Bez emocionalne stabilnosti i podrške nema ni uspješnog učenja, ni kvalitetnog poučavanja, a ni zajedništva koje školski sustav čini živim. Vaša uloga, uloga ravnatelja, često je tiha, ali je istodobno vrlo snažna, jer vi ste oslonac svojim zaposlenicima, učenicima i njihovim roditeljima ‒ Zrinka Mužinić Bikić „Ritam škole ‒ emocionalna otpornost i vodstvo” bila je tema stručnog skupa koji je pod pokroviteljstvom Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih, Ministarstva zdravstva i Hrvatskog sabora, a u suradnji s CARNET-om od 10. do 12. listopada organizirala Hrvatska udruga ravnatelja osnovnih škola (HUROŠ). Uz više od 500 ravnatelja osnovnih škola iz cijele Hrvatske skupu su nazočili Vesna Bedeković, predsjednica saborskog Odbora za obrazovanje, znanost i kulturu, Zrinka Mužinić Bikić, državna tajnica u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i mladeži, Vinko Filipović, ravnatelj Nacionalnog centra za vanjsko vrednovanje obrazovanja, Antonija Gladović, ravnateljica Agencije za mobilnost i programe EU, Suzana Hitrec, predsjednica Udruge hrvatskih srednjoškolskih ravnatelja te pročelnici više županijskih ureda za obrazovanje. Kako je otvarajući stručni skup istaknula Antonija Mirosavljević, predsjednica HUROŠ-a, „okupili smo se da bismo razgovarali o nečemu što se ne vidi u statistikama i tablicama, o mentalnom zdravlju i dobrobiti svih koji žive školu. Djeca jesu središte našega rada, a njihova snaga i otpornost i mir počinju od nas – ravnatelja, učitelja, stručnih suradnika i svih odraslih koji ih prate. Da bismo se mogli brinuti o njima, moramo naučiti mnogo toga. Naša emocionalna stabilnost nije luksuz nego preduvjet za stvaranje škole koja diše, koja čuje i koja razumije, škole koja prepoznaje čovjeka prije uloge i prije procedure. Danas je više nego ikada mentalno zdravlje djece tema o kojoj moramo govoriti otvoreno, iskreno i bez zadrške. Djeca s kojom radimo odrastaju u svijetu koji je brz, zahtjevan i često nepredvidiv. Iza njihovih osmijeha i ocjena često se kriju brige za koje nema mjesta u školskim bilješkama, a to su tjeskoba, nesigurnost, osjećaj da nisu dovoljno dobri, da ne mogu ispuniti očekivanja. Sve više djece to osjeća kao i pritisak da mora uspjeti, da ne pogriješi, da stalno bude izvrsno. A mi prečesto zaboravljamo da je djetinjstvo prostor za učenje, za pogreške, za rad, a ne za natjecanje. Djeca koja nemaju prostor i pravo na pogrešku nemaju ni prostor za razvoj. Škola više nego ikada mora biti mjesto sigurnosti i povjerenja, mjesto gdje se ne