U velikoj dvorani Matice hrvatske u Zagrebu, ispunjenoj do posljednjega mjesta ljubiteljima umjetnosti riječi, predstavljena je u utorak, 20. siječnja 2026. zbirka pjesama Silina Duha Zvonimira Šepata, pjesnika, slikara, kipara i umirovljenoga učitelja likovne kulture u Osnovnoj školi Pantovčak u Zagrebu. Knjigu su predstavili akademik Miro Gavran, autor predgovora u zbirci mons. Nedjeljko Pintarić i sam autor, a stihove pjesama govorila je dramska prvakinja Branka Cvitković. Uglazbljene pjesme Zvonimira Šepata pjevala je klapa „Škrljak”, čiji je član i sam autor, dok je cijelo predstavljanje, u organizaciji Ivana Marune, moderirala Zrinka Turalija 

Akademik Miro Gavran u svojoj je pozdravnoj riječi, u ime Matice hrvatske, istaknuo kako je riječ o autoru s brojnim talentima. „Njegova je poezija slikovita. Njegove su slike poetične, njegovi su kipovi produhovljeni. Riječ je o sretnom čovjeku koji uživa i u pisanju, i u slikanju, i u izrađivanju kipova. Šepat je u novozavjetnim motivima pronašao nadahnuće za svoje pjesme. Njegovi stihovi izražavaju istinsku zahvalnost Stvoritelju za darove koje je primio kao pjesnik. Dobili smo knjigu koju možemo smatrati dobitkom za suvremenu hrvatsku poeziju”, kazao je akademik Gavran. 

Mons. Nedjeljko Pintarić u svome viđenju Šepatove zbirke pjesama pošao je od prve pjesme u zbirci – Silina Duha, što je i naslov cijele zbirke. Sam pojam silina dolazi od grčke riječi dynamis, objasnio je Pintarić, što u Pavlovljevoj teologiji označuje silinu, snagu, koja ukazuje na Duha, onoga koji je uistinu treća božanska osoba. „I kad u biblijskoj kršćanskoj tradiciji govorimo o Duhu Svetom, to nije tek neka apstraktna ideja, nego je to živa stvarateljska sila koja prožima svu povijest, sve ljude, sve riječi koje se izgovaraju, pa i u ovom umjetničkom smislu. I slikarski i kiparski opus Zvonimira Šepata upućuje na to, to je snaga koja zapravo preobražava, koja osnažuje, koja rađa novo. Duh je onaj koji udahnjuje riječima život, pa se tako i poezija nadahnuta Duhom ne iscrpljuje u lijepoj formi, ona nosi onu nutarnju gustoću, snagu koja biva savjest, koja budi čežnju, koja otvara pitanje smisla. Takva poezija nije nikakva propaganda vjere, nego je mjesto susreta, prostor u kojem se čitatelj osjeća uistinu pozvanim. Istinska poezija rijetko nastaje iz samodostatnosti, ona se rađa iz rana, iz čežnji, iz gubitaka, lomova i traženja... Silina Duha u tom kontekstu ne znači da pjesnik postaje neki nadčovjek, nego da njegova krhkost postaje prozirna za svjetlo. Tako se kroz njegovu krhkost rađa ta riječ i ta silina Duha. Duh ne uklanja tamu iskustva, nego je preobražava u govor koji može nositi nadu. Zato su najdublji stihoví često oni koji ne bježe od boli, ali ni tu bol ne ostavljaju besmislenom nego i boli i patnji i nemoći daju smisao”, zaključio je Pintarić dodajući kako je riječ o autoru koji progovara iz svoje unutarnje snage i koji ne pristaje na banalnost, nego se usuđuje govoriti dublje i iskrenije nego što je to isplativo u ovom vremenu globalizacije u kojem živimo, pri čemu se silina Duha u Šepatovoj poeziji može razumjeti i kao snaga povezivanja. „Duh ne zatvara pjesnika u pobožni geto, nego ga šalje u svijet. Takav pjesnik može biti most između vjerničkoga iskustva i sekularnoga čitatelja, između tradicije i suvremenoga nemira. Zapravo njegova poezija postaje mjesto dijaloga, a ne mjesto ideoloških sukoba.” 

Sam autor je, pak, za svoje stvaralaštvo rekao kako se umjetničko djelo, bilo pjesma, bilo slika ili kip, ne dogodi slučajno, nego se dogodi senzacija, trenutci nadahnuća koji su neobjašnjivi, potkrijepivši to riječima Michelangela koji je rekao kako je kip već u kamenu, a kipar samo treba čekićem i dlijetom odbaciti višak.  

„Tako je i s pjesmama. Često se probudim noću sa stihovima u sebi, odem u kuhinju da ne smetam drugima i zapišem to. Poslije dan-dva promijenim dvije-tri riječi i to je to.”