Kad učeniku zasvijetli lampica koju je sam spojio

Nastavnicima se ne sviđa kad dobra ideja preraste u papirologiju, u usklađivanje termina, dokumentiranje, promjene rasporeda usred godine i satnice koja se mijenja od polugodišta do polugodišta

U novom prilogu našeg serijala, o iskustvima s modularnom nastavom govori Igor Kos, ravnatelj Elektrostrojarske škole Varaždin, koja obrazuje u tri sektora: Elektrotehnika i računarstvo, Strojarstvo, brodogradnja i metalurgija te Grafička tehnologija i audiovizualne tehnologije. U modularnoj nastavi trenutačno su 24 razredna odjela, a ravnatelj Kos kaže da je prva godina bila zahtjevna, ali da je škola sigurna u smjer kojim ide.

Koje ključne promjene primjećujete od uvođenja modularne nastave? 

– Najveća promjena je projektni zadatak. Svaki prvi razred prošle je godine dobio svoj zadatak koji se provlačio kroz više modula i na kraju je morao završiti proizvodom koji radi. U jednom modulu učenici uče spajati i lemiti, u drugome računaju i pišu dokumentaciju, a na kraju sve to moraju složiti u jedinstvenu cjelinu. Tako učenik vidi zašto uči ono što uči i gdje će mu to trebati.

Elektrotehničari su izrađivali sklop za automatsko osvjetljenje s fotootpornikom. U jednom je razredu lampica kod devet od deset učenika zasvijetlila već iz prvog pokušaja. Taj trenutak u praktikumu teško je opisati: učenik vidi rezultat svoga rada i ono što je učio odjednom više nije samo shema u bilježnici. Mehatroničari su radili na inkrementalnom enkoderu, na koji se ove godine nastavljaju u drugom razredu. Elektroinstalateri su krenuli s razdjelnikom za elektromotorni pogon, projektom zamišljenim za sve tri godine školovanja, a grafičari i medijski tehničari izrađivali su promotivne i informativne materijale. Iz evaluacija na kraju godine jasno se vidjelo da projekt uspije kad učenici od prvog dana znaju što na kraju moraju ostvariti. U manjim skupinama u praktikumima radili smo i prije, to nam je stara navika. Tome sada dodajemo stalna ulaganja u prostor i opremu, pa smo ove godine otvorili četiri nova praktikuma. 

U kojim ste segmentima imali (ili imate) najviše poteškoća?

– Najviše glavobolje zadao nam je raspored. Moduli traju različito, nastava se dijeli po skupinama, praktikum mora biti slobodan onda kad ga razred treba, a neke sadržaje učenik mora naučiti prije drugih. Prošle godine imali smo dvanaest modularnih razreda, a ove ih imamo dvadeset četiri, pa se raspored slaže i mijenja tijekom cijele godine.

I redoslijed modula je jako važan i tu su nam najviše pomogli sami nastavnici, koji primjećuju da se neki sadržaji uče prerano ili prekasno u okviru modula i onda to korigiramo. Prve godine ne možete sve znati unaprijed, pa se uči u hodu: pratite što se događa, pitate nastavnike i učenike i popravljate ono što nije dobro.

Što se nastavnicima dopada u novoj organizaciji rada, a što ne?

– Sviđa im se što su ishodi učenja jasno zapisani, pa svi znaju što učenik na kraju modula mora znati i moći napraviti. Sviđa im se i kad vide da se ono što su učenici kod njih naučili već za koji tjedan koristi kod kolege ili u praktikumu. Dio iskusnijih kolega kažu da su tako radili i prije, samo to nije pisalo na službenom reformskom papiru. Kvalitetni strukovni nastavnici nisu čekali reformu da bi povezali teoriju i praksu. Nastavnicima se ne sviđa kad dobra ideja preraste u papirologiju, u usklađivanje termina, dokumentiranje, promjene rasporeda usred godine i satnice koja se mijenja od polugodišta do polugodišta. 

Jeste li uočili bolju suradnju nastavnika?

– Nekad je svaki nastavnik imao svoj predmet, svoju učionicu i svojih 45 minuta. Sada su nastavnici koji rade na istom projektu upućeni jedni na druge. Onaj u praktikumu mora znati što su učenici prošli kod kolege prije njega, a kolega mora znati kada će to učenicima zatrebati. Moraju uskladiti rokove i dogovoriti što od učenika očekuju, pa se u zbornici puno razgovara o učenicima i o poslu. U evaluacijama nakon prve godine nastavnici su tražili da svaki projekt ima svog koordinatora te da svi nastavnici na projektu dijele zajedničku virtualnu učionicu u kojoj prate rad učenika. Predložili su i uvodni sat na kojem učenici odmah na početku čuju cijeli zadatak, s rokovima i kriterijima. I s tim idejama smo ušli u ovu školsku godinu.

Što biste voljeli promijeniti?

– Prvo ću reći da ne bih mijenjao autonomiju škole. Modularna nastava daje nam puno više slobode da sami odlučimo kojim redom idu moduli i kako ćemo povezati projektne zadatke. Dobro je da nas nitko ne tjera u isti kalup i tu slobodu treba čuvati.

Volio bih da škole ključne informacije od sustava dobivaju ranije. Kadrovski uvjeti i zaduženja nastavnika trebali bi biti poznati prije ljeta. Dobro bi došla i organizirana razmjena iskustava među školama istog sektora jer mnoge škole isti problem rješavaju svaka za sebe, a nema potrebe da svaka iznova izmišlja kotač. 

Najveći prostor za napredak vidim u još jačem uključivanju gospodarstva. Naši učenici i danas idu na praksu kod poslodavaca, s tvrtkama imamo vrlo dobru suradnju i od njih dobivamo mentore. 

Sljedeći je korak da nam tvrtke sustavno daju stvarne probleme iz svoje prakse, a učenici ih u timu pokušavaju riješiti. U tom smjeru ide i naš Erasmus+ projekt SCALE, koji smo ove jeseni pokrenuli s partnerima iz Estonije i Portugala. U njemu razvijamo učenje temeljeno na izazovima, uz promišljenu i odgovornu upotrebu umjetne inteligencije, a takav se način rada prirodno nadovezuje na modularnu nastavu.

Jesu li učenici aktivniji u nastavi? Primjećuju li promjene i kako ih komentiraju?

– U praktikumu su aktivniji. Učenik koji zna da na kraju mora predati uređaj koji radi, sluša i više pita. Pokuša, pogriješi pa ponovno spoji, a kad zapne, pogleda kako je to riješio njegov kolega. Na kraju prošle školske godine anketirali smo 149 učenika prvih razreda koji su procijenili da više uče uz praktičan rad. Oko blok-satova su podijeljeni jer jednima odgovara što dva sata mogu raditi bez prekida, a drugima je to naporno. Treba reći i to da ovi učenici nemaju s čime usporediti modularnu nastavu jer je to za njih jedina srednja škola koju poznaju. 

Na modularnu nastavu gledam pozitivno. Vodi nas prema onome što smo u ovoj školi uvijek htjeli, a to je da učenik uči radeći. Ima stvari koje ćemo još popravljati, ali prva godina dala nam je dovoljno razloga za optimizam. Pravu evaluaciju imat ćemo kad prva modularna generacija završi školu, a mjerit ćemo ga po tome što ti mladi ljudi znaju napraviti. Najljepši su pritom mali trenuci, kao onaj kad učeniku prvog razreda prvi put zasvijetli lampica koju je sam spojio, a vi vidite koliko je ponosan.