Škola nije i ne može biti izolirani otok. Ona je odraz društva koje ju okružuje. U nju svakodnevno dolaze djeca koja sa sobom nose obrasce ponašanja, vrijednosti i stavove koje su usvojila u obitelji. Kada ti temelji izostanu ili su narušeni, škola preuzima teret koji joj ne pripada u potpunosti – odgojni, emocionalni, pa nerijetko i osnovni socijalni.
Sve češće svjedočimo situacijama u kojima roditelji glasno i odlučno ističu svoja prava, ali istodobno zanemaruju vlastite obveze. Pravo na informaciju, pravo na sudjelovanje, pravo na zaštitu djeteta – sve su to legitimna i važna prava. Međutim, gdje je odgovornost za redovito praćenje školskih obveza djeteta? Gdje je dosljednost u odgoju? Gdje je suradnja sa školom koja se ne temelji na nepovjerenju, nego na partnerstvu?
Problem roditelja
Posebno zabrinjava trend ulaska roditelja u stručni prostor učitelja bez potrebnog znanja, kompetencija i razumijevanja kompleksnosti nastavnog procesa. Učiteljski poziv nije proizvoljan niti improviziran; on se temelji na godinama obrazovanja, stručnog usavršavanja i iskustva. Kada se ta stručnost dovodi u pitanje paušalnim procjenama i osobnim dojmovima, ne narušava se samo autoritet učitelja, već i stabilnost cijelog odgojno-obrazovnog sustava.
Dodatni problem koji se sve češće javlja jest olako i neutemeljeno ispričavanje izostanaka. Izostanci bez stvarnog opravdanja postaju gotovo uobičajena praksa, čime se djeci šalje pogrešna poruka – da obveze nisu obvezujuće i da se odgovornost može zaobići bez posljedica. Škola tada gubi kontinuitet rada s učenikom, a učenik gubi naviku odgovornosti i radnih obveza. Takva praksa dugoročno šteti upravo onima koje bi trebala štititi – djeci.
Učitelji nisu protivnici roditelja, niti suparnici u odgoju djece. Oni su partneri – ali partnerstvo podrazumijeva uzajamno poštovanje i jasno definirane uloge. Kada roditelj preuzima ulogu suca bez uvida u cjelinu, kada opravdava neispunjene obveze vlastitog djeteta i prebacuje odgovornost na školu, tada ne šteti samo učitelju, nego prije svega vlastitom djetetu.
Društvena odgovornost
Vrijeme je da se zapitamo kakvo društvo gradimo. Društvo u kojem se prava izdvajaju iz konteksta odgovornosti dugoročno ne može opstati kao stabilno i pravedno. Odgoj nije delegirani posao škole – on započinje i završava u obitelji, a škola ga nadopunjuje i usmjerava.
Zato je nužno otvoriti i pitanje odgovornosti na razini sustava. U mnogim zemljama Europske unije neopravdani izostanci učenika nisu samo pedagoški problem, već i pitanje društvene odgovornosti, koje se rješava i konkretnim mjerama. Jedna od njih je i novčano kažnjavanje roditelja koji bez opravdanog razloga ne osiguravaju redovito pohađanje nastave svoje djece. Takva mjera nije usmjerena na kažnjavanje radi kažnjavanja, već na jasno postavljanje granica i poruku da je obrazovanje obveza, a ne izbor.
Ako želimo promjenu, ona mora krenuti od svakoga od nas. Od priznanja da prava i obveze nisu suprotnosti, nego dvije strane iste medalje. Tek tada možemo govoriti o sustavu koji funkcionira i o zajednici koja odgaja odgovorne, samostalne i zrele pojedince.