„Obratite se HZJZ-u, mi s tim nemamo ništa”

Vraćajući se u metropolu iz dalmatinskog zaleđa, gdje je priveo kraju posjet svojim ostarjelima, ali još uvijek dobrodržećim roditeljima, pitao se kakva ga nova iznenađenja čekaju u školi

Kolega je pokušao preko sindikata zatražiti zaštitu, no sindikalni pravnik nije u roku odgovorio na žalbu škole, pa je cijeli sudski proces s odgodom na neodređeno završio na hrpi spisa u ladici nekog ureda odvjetničke komore

Učiteljski ogranak Hrvatskog književno-pedagoškog bora organizirao je prvi natječaj za Kratku učiteljsku priču (KUP). Nakon što su u listopadu dodijeljene nagrade za tri najuspješnija rada, koje smo objavili u prvome nastavku, Školske novine nastavljaju s objavom ostalih radova. 

Na natječaj se sa svojim pričama prijavilo 20 autora i autorica koji rade ili su radili u odgojno-obrazovnoj vertikali. Radovi su pristigli iz svih krajeva Hrvatske. U svakom idućem broju Školskih novina donosimo prijavljene priče, koje će, s nagrađenima, biti objavljene u elektroničnom zborniku KUP – Kratka učiteljska priča – Dobar, loš, jao (riječ je o nazivu okvirne teme natječaja koja se referira na kultni film Dobar, loš, zao). 

Teodora Nikoleta Siketić Šimunec

Muke po Bartolu 

Gavrani su tog siječanjskog poslijepodneva u skupinama polukružno slijetali na ogoljele grane krošanja drvoreda poredanog uz cestu prema Avenue Mallu. Grupirali su se u manje skupine i usmjeravali svoje poglede odozgo prema dugom zmijolikom redu ljudi koji su strpljivo čekali na testiranje. Bartolu se, promatrajući taj prizor kroz zatamnjeno staklo autobusnog prozora, učinilo da ti gavranovi, poput lešinara iz western filmova u pustinji, čekaju na svoj sigurni obrok – gledajući izdaleka, a potom se premještaju bliže, gotovo tik do njih – onih koji će ubrzo umrijeti. Iznurene, zalutale duše pocrvenjelog i pocrnjelog lica, otkrivenih dijelova tijela koja, izblijedjeli i istrgani dijelovi odjeće nisu mogla pokriti. Bez vode i ikakve nade da će ih netko ili nešto uspjeti spasiti, bauljajuće prikaze koje posrću, padaju, s teškom mukom ustaju pa opet posrću i padaju – u sve kraćim vremenskim razmacima. Do konačne smrti. Prva doza, druga doza, buster.

Povratak u metropolu

Vraćajući se u metropolu iz dalmatinskog zaleđa, gdje je priveo kraju posjet svojim ostarjelima, ali još uvijek dobrodržećim roditeljima, pitao se kakva ga nova iznenađenja čekaju u školi. Predavao je fiziku, bio za svoju okolinu najprije prikriveni, a potom deklarirani antivakser. U drugoj godini korona-krize našao se u izravnom sukobu s ravnateljem škole koji ga je posve sadistički maltretirao zahtijevajući potvrdu o cijepljenju, a kad je Bartol cijepljenje rezolutno odbio, ravnatelj je tražio potvrdu o testiranju dvaput tjedno. Previše je toga Bartola pogodilo unatrag godine dana. Saznanje da su ljudi – i prijatelji i neprijatelji, i veliki i mali – bez ikakve milosti ubačeni u isti uzavreli ekspres-lonac napunjen eksperimentalnim cjepivom, zaštitnim maskama, testnim kancerogenim etilen-oksidnim štapićima, TV vijestima i vijestima iz susjedstva o broju oboljelih i umrlih; lonac prepunjen gaziranim strahom, prijeteći da će pod stvorenim pritiskom eksplodirati svakoga trena. Nije Bartol bio u početku tog opasnog cirkusa s pandemijom previše uznemiren. Uzdao se u zdravi razum i Božju logiku. Uzdao se i u znanstvena istraživanja respektabilnih doktora znanosti u službi istine, bez interesa za zaradom i vlastitom promocijom. Uzdao se i u svojega kolegu, profesora njemačkog jezika, koji je prije rada u njegovoj školi radio u Švicarskoj za jednu poznatu farmaceutsku tvrtku. Naslušao se Bartol i načitao rečenica o grafen-oksidu u COVID-19 vakcinama, o parazitima hidrama u istima, o nanočesticama aluminija, razlikama u cjepivima, od običnih (štogod to značilo) pa do onih zlokobnih mRNA, o brojevima 0, 1, 2 i 3 na kraju svakog serijskog broja vakcine. Od kojih su ona s brojem 0 i 1 navodno bezazlena za ljudsko zdravlje, ali ona s 2 i 3 itekako opasna. Od onih s brojem 3, pisalo se i govorilo, ljudi bi pali odmah nakon cijepljenja i za nekoliko trenutaka bili mrtvi. Preslušavao je Bartol nekoliko puta, i sam i s još jednom kolegicom, proslijeđeni link na mobitelu – svjedočanstvo slovenske medicinske sestre koja je primjenjujući vakcine na ljudima uočila posljedice određenih cjepiva upravo prema serijskim brojevima. Kada je shvatila o čemu se radi, dala je otkaz. 

Sportski kanali

Za mlađe organizme koji se bave sportom, reakcija je – tvrdila je – nastupala na sportskim terenima pod fizičkim opterećenjem. Nagledao se Bartol na televizijskim sportskim kanalima takvih padova. Njemu, začudo, a sportskim komentatorima, kako je ubrzo uvidio, sporedno, jedina su podrška u osjećaju sažaljenja prema nesretnim srušenim dušama bili školska spremačica, učitelj informatike i učitelj njemačkog jezika. Kolega iz njemačkog odlučio se, s prvom ozbiljnom provedbom epidemioloških mjera, ne cijepiti i ne testirati. Stanovao je s obitelji izvan Zagreba, u nekih pedesetak kilometara udaljenom posavskom selu, i nije se želio maltretirati dodatnim opterećenjem s, po njemu, zdravstveno neopravdanim mjerama štetnim po zdravlje. Dobar kolega, uvijek spreman pomoći s tabletama hidroksiklorokina pogodnog za liječenje malarije ili pak ivermektina za liječenje crijevnih nametnika, s malo neželjenih popratnih pojava, uskoro više nije šetao školskim hodnicima. Dovozio se nešto više od mjesec dana do škole i sjedio u svom automobilu na školskom parkiralištu čekajući da mu prođe radno vrijeme. Ravnatelj mu je sprječavao ulazak u školu, premda mu je s druge strane platio putne troškove za taj mjesec. Kolega je pokušao preko sindikata zatražiti zaštitu, no sindikalni pravnik nije u roku odgovorio na žalbu škole, pa je cijeli sudski proces s odgodom na neodređeno završio na hrpi spisa u ladici nekog ureda odvjetničke komore. Kolega iz njemačkog dobio je izvanredni otkaz. Pozdravio se s Bartolom na oproštajnom ručku u veljači 2021. Spremačica Zdenka, s kojom je Bartol povremeno dijelio svoje sumnje u opravdanost zdravstvenih mjera, bila je također u nezavidnoj situaciji. Pristala se testirati, no u ambulanti u blizini škole to nije bilo omogućeno. Automobil nije posjedovala, bila je samohrana majka studenta i trebala se tramvajem voziti do škole. 

Najprije ozdravite

Borila se s osjećajem nepravde jer nije imala mogućnost testiranja i s osjećajem prezira prema svima koji su pohrlili zavrnutih rukava u školsku sportsku dvoranu prvom prilikom kad je u školi bilo organizirano cijepljenje. „Kako samo jure. A poslije će padati kao muhe zunzare”, razočarano je uzdisala. Njoj su ipak ususret izišle dvije kolegice koje su je nekoliko puta vozile na mjesto testiranja. Plaćala im je uslugu prijevoza sve dok je stres uzrokovan psihozom oko maski, razmaka i dezinfekcije prostora i ruku te donošenja potvrde o testiranju dvaput tjedno nije potresao toliko da je donijela konačnu odluku, pregrizla i jednog se poslijepodneva odvezla taksijem na cijepljenje. Stajala je u redu čekajući svoj usud. Kako se primicala mjestu sudbinske odluke, nešto ju je steglo u grlu. Možda zbog iscrpljenosti, a možda i zbog straha od predstojeće budućnosti, zakašljala se. Sjevši na stolac za cijepljenje, automatski se prekrižila i pozvala Svemogućega u pomoć. U tom času druga medicinska sestra, pojavivši se iza bijelog paravana, upita je: „Jeste li vi to sad maloprije kašljali?” Zdenka je potiho odgovorila: „Jesam, prehlađena sam.” Ono što je uslijedilo zaprepastilo je i spremačicu Zdenku i nekolicinu prvih pacijenata u redu za cijepljenje. „O, nećemo mi vas sada cijepiti. Trebate najprije ozdraviti.” U nevjerici oko svega što joj se posljednjih dana događalo, Zdenka je uzdahnula, ustala, kratko rekla: „Dobro onda”, i kao u nekom polusnu izišla iz ambulante i otišla kući. Za nekoliko dana, na pismeni upit sindikalista škole zašto nije omogućeno testiranje u obližnjoj školskoj ambulanti, stigao je odgovor: „Omogućeno je.” I Zdenka i Bartol te još troje kolegica nastavili su se testirati u blizini škole. Bartol je razvio dijalog s mladim liječnikom početnikom o opravdanosti cijepljenja i čak ga potaknuo na promišljanje o vrstama cjepiva.

„Zar ne vidite što se oko vas događa?” – pitao ga je. Mladi liječnik opravdavao je svoje stavove naučenom rečenicom kako je cijepljenje najveći doseg civilizacije te da se i on sam cijepio. Bartol je odgovorio da se slaže, ali ga i priupitao: „Da, doktore, ali čime ste se vi cijepili?” Tada mu je ispričao o najavi cijepljenja mRNA cjepivima još tri godine prije proglašenja pandemije, o nekim sastojcima cjepiva prekrivenima velom tajne, o kojima nitko ne govori. Mladi liječnik je šutio. Bartol se raspričao o ljudima koji naivno vjeruju da ih država štiti i misli o njihovu zdravlju – što po njegovu uvjerenju nije istina, jer prisiljava ljude da, zbog ostanka na poslu, žrtvuju svoje zdravlje u budućnosti. Govorio je kako će se posljedice vidjeti za dvije do pet godina i samouvjereno dodao: „Vidjet ćete. Ljudi će se razbolijevati od raka mekih tkiva, poremetit će im se krvni tlak, dobit će srčane aritmije, stradat će im noge.” Mladi liječnik je zamišljeno šutio. 

Kraj pandemije

Borio se Bartol i s glavoboljama uslijed bolnog testiranja agresivnim štapićima dezinficiranim etilen-oksidom, bio je zbog njih na pregledu kod otorinolaringologa i pokušao ga uvjeriti u bespotrebnost takvog testiranja. Objašnjavao mu je da se čovjek ne sastoji samo od nosa. Ovaj mu je samo mrtvo-hladno odgovorio: „Obratite se HZJZ-u. Mi s tim nemamo ništa.”

1. ožujka 2023. donesena je odluka o prestanku testiranja u školama. Koji je mjesec kasnije proglašen i kraj pandemije. Bartol je odahnuo. 

Dalija Krnjak

Mišica Nela

Pao miš u lonac priči sad je konac, tako završava priča svaka.

No, ne i ova, ova je priča izmiješana, naopaka.

Ako krenemo tražiti početak našem koncu,

Naletjeti ćemo na puno začina u jednom zbrčkanom loncu.

Prstohvat ljubomore, jada puna šaka, 2-3 žlice snova 

Što ih sanja mišica ova.

Kako je mišica Nela, goluždrava i neugledna

Završila na dnu zbrčkanoga lonca,

Poslušajte u priči koja slijedi 

Prije nego vam kosa od čekanja posijedi.

Nela kaže da ju život nije mazio, nitko ju nije pazio,

Govorio joj operi zube, okupaj se, jedi zdravo 

Jedino tako narasti ćeš pravo.

Čupava, goluždrava zbog nečešljanja i nekupanja, 

crnih zubi zbog nepranja i lošeg jedenja

I s grbom na leđima od previše sjedenja.

Nela je bila jako nesretna i sve druge za svoje probleme krivila.

Tako je odabrala prvi začin, ljubomoru.

Nela je drugim miševima strašno zavidjela.

Lako njima svima, oni imaju sve

Rođeni su lijepi, sivog krzna 

A na suncu se presijava boja srebrna.

Kao kakvi plemići i kraljevi 

Plašt im se presijava kao da su carevi.

Zubi bijelih poput bisera samo se kese,

Kao da žele da me moj jad još više strese.

Šepure se, hodaju pravo 

A najgore od svega izgledaju tako zdravo.

Za jedan zbrčkani lonac nastao je drugi začin,

Punu šaku jada stavila je na svoj način.

Miješala je miješala i u vrtlogu ljubomore i jada 

Sjedeći na svojoj smrdljivoj fotelji osjetila da u san pada.

Snivala je da sjedi do mile volje, 

I da posljedice na zdravlje nema svoje,

Leđa bez grbe, ravna, šepuri se pred svima

To Nela trenutno sniva.

Zubi se bijele i cakle nakon slatkiša punih vreća

Nela naša sniva da to joj je najveća sreća.

 Slatkiše jesti do mile volje i da posljedice na zdravlje nema svoje.

U fotelji smrdljivoj dane provoditi, ne kupati se,

Ne češljati se, 

Oštrim prljavim noktima češati se

A o prekrasnom srebrnom krznu sanjariti, zna se.

Zapustiti higijenu do mile volje 

 I posljedice na zdravlje ne imati svoje.

Lonac je kuhao, i zakuhao na najjače s mišicom Nelom i začinima 

Što ih je sama pomno birala, ljubomorom, jadom i snovima.

Mišica Nela imala je jednu manu, 

Govorila je laži

Istinu izvrtala onako kako njoj paše i lupetala u stranu.

Rodila se je na visokoj nozi u obiteljskoj slozi.

No bila je neposlušna i svojeglava i to je razlog zašto 

Se pod loncem vatra loži.

Majka je govorila, operi zube, okupaj se, počešljaj se

Idi van na igru, 

Mišica bi samo odmahnula rukom i rekla ne da mi se.

Ostavi me majko na miru.

Zapustila se jako i to nije uvidjela samo tako , 

Sve dok žar ljubomore

U njoj nije počeo tinjati jako.

Iskočila je mišica Nela iz kuhajućeg lonca na vrijeme,

Probudila se iz čvrstog sna i prestala kriviti druge za svoje probleme.

Ustani se, operi, počešljaj, protegni, uravnotežen obrok pojedi

I van s prijateljima na igru odi.

Mišica Nela od danas svaki dan tako provodi.

Grba joj se smanjila, zube je sredila a i krzno je

Oprala u vodi.

Od sada bira novi začin, prstohvat brige o sebi, puna šaka ljubavi 

I 2-3 žlice sreće, 

Ovakva juha nikome dojaditi neće.

Jednom davno, u čarobnom loncu punom cvijeća, 

Mišjoj igri nema kraja sve od početka proljeća.