Veliki Grđevac, zavičaj znamenitoga učitelja i dječjega pisca Mate Lovraka, postao je 28. studenoga 2025. godine središte literarnoga svijeta, ugostivši svečanu dodjelu nagrada 4. međunarodnog literarnog natječaja „Ljepota zavičajne riječi 2025.”. Natječaj je organizirao Ogranak Hrvatskoga pedagoško-književnoga zbora u Bjelovaru s primarnom svrhom poticanja i promicanja zavičajnosti. Taj je cilj ne samo ostvaren, već i nadmašen impresivnim međunarodnim odazivom, koji snažno svjedoči o trajnoj snazi pisane riječi.

Natječaj, posvećen živom nasljeđu Mate Lovraka, postavio je temu „Učitelji koje pamtim”, pokrenuvši lavinu dječjih i mladenačkih sjećanja i refleksija. Pristiglo je impresivnih 337 radova iz 133 škole, čime je potvrđena ne samo nacionalna, već i europska važnost projekta. Radovi su stigli iz gotovo svih hrvatskih županija, ali i iz šest europskih zemalja – Ujedinjenog Kraljevstva, Norveške, Bosne i Hercegovine, Švedske, Njemačke i Rumunjske. Ovaj međunarodni eho, s 39 pristiglih radova izvan domovine, jasno poručuje da dječja mašta i zavičajna riječ ne poznaju granice.

Putokazi i svjetionici

Najveći broj literarnih uradaka pristigao je u kategoriji učenika viših razreda osnovne škole (168 radova), a slijede ih srednje škole (92) i učenici nižih razreda osnovne škole (77). Ovi radovi, kako je naglašeno tijekom svečanosti dodjele nagrade, nisu samo literarni uradci; oni su iskreno svjedočanstvo o učiteljima – onima koji su utkani u živote mladih, koji su im najveća podrška, putokazi i svjetionici te ih uvode u nove svjetove ostavljajući trajan i neizbrisiv trag.

Svečana dodjela nagrada, održana u Osnovnoj školi Mate Lovraka u Velikom Grđevcu, bila je proslava ove inspiracije. Okupila je nagrađene učenike, njihove mentore i sve one koji predano promiču zavičajnost. Program je obogaćen čitanjem nagrađenih radova, nastupima učenika škole domaćina, a svečanost su vodili učenici IV. osnovne škole iz Bjelovara Natko Šurić i Adrian Đurđević. Dodatno, posjetitelji su mogli uživati u projekciji filma o Mati Lovraku te posjetu spomen-sobi i Lovrakovu centru.

Poseban je doprinos pripremi svečanosti dala ravnateljica Lovrakova centra Zvjezdana Galkowski, kao i učitelji Tomislav Haluš, Lovorka Pralas i Ana Vinković te svi djelatnici škole domaćina na čelu s ravnateljicom Marinom Balen.

Ključnu ulogu u uspjehu natječaja odigralo je stručno-prosudbeno povjerenstvo koje je radove ocjenjivalo pod strogim lozinkama radi osiguravanja potpune objektivnosti. Članice stručno-prosudbenog povjerenstva bile su: Ivana Blažeković, Sanja Pavin, Mira Ankica Klarić, Iva Ban, Davorka Jug, Suzana Jurić, Snježana Kos, Maja Švegović, Jelena Ivezić, Ružica Kuštić Mellkić i Mirjana Maretić. Za cjelokupnu organizaciju, uz spomenute ravnateljice, najviše su zaslužne Željka Kalabek kao predsjednica Povjerenstva te Suzana Turković i Ornela Malogorski.

Proslava kreativnosti

Realizaciju ovako zahtjevnog projekta omogućila je velika potpora suradnika, među kojima se ističu Bjelovarsko-bilogorska županija i Grad Bjelovar, kao i sponzori Školska knjiga, Alfa, Delicija i Erste banka. Suorganizatori su bili III. i IV. osnovna škola iz Bjelovara, OŠ Mate Lovraka iz Velikoga Grđevca te KUC Mato Lovrak. Za provedbu natječaja Ogranak HPKZ-a Bjelovar dobio je i podršku Jagode Hodak, unuke književnika Mate Lovraka.

Svečanost su uveličali i predstavnici lokalne i regionalne vlasti – Lidija Novosel, pročelnica Upravnog odjela za obrazovanje, kulturu i udruge Bjelovarsko-bilogorske županije, prenoseći pozdrave župana Marka Marušića i izražavajući pohvale za organizaciju, te načelnik općine Veliki Grđevac Tomislav Pavlečić. Njihova je prisutnost potvrdila važnost projekta za promicanje zavičajne priče i Lovrakove baštine.

Ovaj događaj bio je mnogo više od formalne dodjele nagrada; bila je to proslava dječje kreativnosti, trajnoga Lovrakova nasljeđa i vječne važnosti učitelja. Svi nagrađeni i pohvaljeni radovi bit će trajno sačuvani i dostupni javnosti u digitalnom zborniku koji se očekuje do kraja godine.

Nagrade i pohvale

Prema odluci stručnoga prosudbenog povjerenstva nagrađeni su i pohvaljeni sljedeći radovi:

I. Od 1. do 4. razreda

Nagrađeni radovi:

1. mjesto: Zoran Krobot, 4. r., OŠ Gornji Mihaljevec, Macinec, pjesma Učiteljica koju ću pamtiti; mentorica Silvija Soldat

2. mjesto: Marija Komanović, 4. r., OŠ Marije Jurić Zagorke, Vrbovec, pjesma Moja učiteljica; mentorica Marija Klanac

3. mjesto: Igor Rajić, 3. r., Katolički školski centar Travnik, kratka priča Učitelji koje pamtim; mentorica Irena Lovrić

Pohvaljeni radovi:

Eva Halužan, 4. r., PŠ Prišlin, OŠ Viktora Kovačića, Hum na Sutli, pjesma Najdraža

učiteljka; mentorica Grozdana Drašković

Tin Jurić, 4. r., OŠ kralja Tomislava, Našice, kratka priča Moja učiteljica Ljiljana; mentorica Ljiljana Kubaša

Tea Križan, 2. r., IV. OŠ Bjelovar, pjesma Moja učiteljica Sabina; mentorica Anita Kapelac

Meri Tomšić, 4. r., III. OŠ Bjelovar, kratka priča Maja; mentorica Nataša Brekalo

Ema Vidaković, 3. razred, OŠ Ladimirevci, PŠ Ivanovci, Zelčin, kratka priča Učiteljica i ja; mentorica Marija Bulut Lukačević

II. Od 5. do 8./9. razreda

Nagrađeni radovi:

1. mjesto: Gabriela Šimundić, 8. r., OŠ Skalice, Split, kratka priča Učionica br. 34; mentor Toni Kovačević

2. mjesto: Patrik Mateković, 6 r., OŠ Novi Marof, Novi Marof, kratka priča Učiteljica koju pamtim; mentorica Sunčica Križan-Kadi

3. mjesto: Nika Pranjić, 8. r., I. OŠ Bjelovar, kratka priča Učitelji koje pamtim; mentorica Mirjana Ištef

Pohvaljeni radovi:

Nela Bošnjaković, 9. r., Katolički školski centar JU OŠ „Sveti Franjo” Tuzla, kratka priča Učiteljica koju pamtim; mentor Mirza Kahvedžić

Karlo Cibolka, 7. r., I. OŠ Bjelovar, pjesma Najbolji Zvonimir; mentorica Mateja Ištok

Petra Cuculić, 7. r., OŠ „Vladimir Gortan”, Rijeka, pjesma Moja učiteljica; mentorica Ljiljana Jurman

Nejla Džamalija, 5. r., OŠ „Antun i Stjepan Radić”, Gunja, kratka priča Šarena; mentorica

Tamara Gutić Filipović

Marta Šarić, 7. r., OŠ Kajzerica, Zagreb, kratka priča Superjunakinja Danijela; mentorica Matea Balen Šimić

III. Srednja škola

Nagrađeni radovi:

1. mjesto: Petar Duspara, 4. r., Tehnička škola Sisak, kratka priča Učitelji koje pamtim; mentorica Ana Burić Kundrata

2. mjesto: Noemi Knapić, 4. r., Talijanska srednja škola ‒ Scuola media superiore italiana Rovinj, Rovigno, kratka priča Podrška koju pamtim; mentorica Nataša Paćelat

3. mjesto: Gita Maček, 2. r., XVI. gimnazija, Zagreb, kratka priča Život je borba; mentorica Ana Bedek

Pohvaljeni radovi:

David De Bona, 1. r., Hotelijersko-turistička škola u Zagrebu, kratka priča Kada maske

padnu; mentorica Mirela Filipović

Ema Puđa, 3. r., Industrijsko-obrtnička škola, Nova Gradiška, kratka priča Učiteljica koju

Pamtim; mentorica Josipa Trinc

Leonarda Rukavina, 4. r., Medicinska škola Ante Kuzmanića, Zadar, pjesma Onaj koji je

nosio svjetlo; mentorica Anja Gligora

Lana Zubčić, 3. r., Medicinska škola Ante Kuzmanića, Zadar, kratka priča Moj uzor i ja; mentorica Josipa Bačić

Učenički radovi

Osnovne škole: 1. – 4. razred – Nagrađeni radovi

Učiteljica koju ću pamtiti

Moja sadašnja učiteljica

ponekad je mučiteljica.

Ona meni puno znači,

traži me stalno da pišem pjesme i priče

o svemu što me se tiče,

kao da će joj se to vidjeti na plaći.

Nije lako biti učitelj

stalno moraš biti nečiji mučitelj.

Jer mučiš male glave

slovima, brojkama, biljkama, nizinama, planinama,

na karti tražiš rijeke plave.

Kad pišemo ispit

rado bih ostao kod kuće,

loše me ocjene jako, jako muče.

Kad nemam zadaću htio bih da je ne gleda

kroz prste mi ona ipak progleda.

Dobra je naša učiteljica,

uvijek ću je po šalama pamtiti.

Iako me nekad muči

sretno živjeti me uči.

Zoran Krobot, 4. razred

OŠ Gornji Mihaljevec, Macinec

Mentorica Silvija Soldat

1. mjesto

Moja učiteljica

Moja učiteljica prava je čarobnica,

zbog nje sam postala pametna djevojčica.

Naučila me pisati, brojati, sanjati,

i dobre misli uvijek stvarati.

Sjećam se kada smo na sladoled išli mi,

bili smo sretni, veseli i musavi svi.

Kroz pustolovine prave smo prošle,

sa smijehom do cilja zajedno došle.

Učiteljica je podrška prava,

s njom nikad ne boli glava.

U školi je pomoć svima,

velikima i malima.

Dobrota sjaji u njoj,

ona je moj heroj!

Marija Komanović, 4. razred

OŠ Marije Jurić Zagorke, Vrbovec

Mentorica Marija Klanac

2. mjesto

Učitelji koje pamtim

Kada sam krenuo u školu u Njemačkoj,sve je bilo novo. Novi učitelji, novi prijatelji i nova škola. Moja učiteljica se zvala frau Compes. Bila je topla, nasmijana i uvijek spremna pomoći. Svi smo je poštovali i voljeli jer je uvijek bila pravedna i dobra prema svima. Uvijek je govorila da škola nije mjesto gdje se samo uči, nego i gdje se postaje bolji čovjek. Kada bi nam obijašnjavala nešto novo, radila je to polako i s puno strpljenja. Ako bi netko bio tužan ona bi to odmah primjetila i razgovarala s njim. Znala je uvijek reći nešto što bi nas ohrabrilo. Pokazivala nam je kako da surađujemo i poštujemo tuđe ideje i mišljenja. Učila nas je da budemo pristojni, da pomažemo drugima i da ne odustajemo kad nešto ne ide odmah.Često je ponavljala kako samo onaj koji se trudi može uspjeti.Te riječi i danas pamtim. Naučila me da nije važno biti najbolji, nego iskren, pošten, dobar i uporan.Kad bih je danas sreo rekao bih joj veliko hvala za sve što me naučila i za svaku lijepu riječ koju mi je uputila. Frau Compes ću pamtiti zauvijek.

Igor Rajić, 3. razred

Katolički školski centar Travnik

Mentorica Irena Lovrić

3. mjesto

Osnovne škole: 1. – 4. razred – Pohvaljeni radovi

Najdraža učiteljka

Čakam petek z vuljkim žarom

gda pride učiteljka

z smeihom na lici.

Gda govoriti začne, vsej vtihneju

ka bi čuli jejnine reiči tople i blage,

a one ostanejo v mojem srci zapisane

i fejst so mi drage.

Smeji se ona, leipa ko cveit,

dok povedavle nam

kak je nastau sveit.

Reitko je jezna,

rada se smeji

o veri i svetkah nas viči.

Jejnin predmet je interesantin,

viči nas: moliti, kak voljen biti,

i sakemu nekaj dobrega narediti.

Eva Halužan, 4. razred

PŠ Prišlin, OŠ Viktora Kovačića

Hum na Sutli,

Mentorica Grozdana Drašković

Moja učiteljica Sabina

Sjećam se učiteljice moje,

riječi su joj bile kao boje.

Naučila me mnogo toga.

pisati slova imena moga.

Bila je draga i mila,

zvala se Sabina.

Učila me srcem, s puno sjaja,

igri i pjesmi nije bilo kraja.

Sad kad sa mnom nije više

njeno ime u srcu mi piše.

Tea Križan, 2. razred

IV. osnovna škola Bjelovar

Mentorica Anita Kapelac

Moja učiteljica Ljiljana

U životu svakog učenika postoji osoba koja ostavi poseban trag. Za mene je to moja učiteljica Ljiljana. Od prvog dana škole pokazala je koliko joj je stalo do nas.

Učiteljica Ljiljana je uvijek smirena i strpljiva. Za razliku od drugih učitelja, ona gotovo nikada ne povisi glas. Umjesto toga, razgovara s nama mirno i s razumijevanjem. Voli se šaliti i često nas nasmije, zbog čega se u razredu osjećamo opušteno i sretno. Mislim da je ona više od učiteljice. Ona je naš prijatelj. Jedan od najljepših trenutaka s učiteljicom bio je naš prvi izlet s razredom. Osjećao sam se posebno jer smo svi zajedno doživjeli nešto novo. Posebno mi je ostao u sjećanju izlet u Osijek, gdje smo posjetili katedralu. Tada sam shvatio koliko je lijepo učiti kroz iskustvo i druženje. Učiteljica nas ne uči samo školske lekcije, već i životne. Rekla nam je da je znanje jezika bogatstvo i te riječi su mi dale snagu da nastavim učiti i kad mi je bilo teško. Naučila nas je da cijenimo prijatelje i da budemo dobri jedni prema drugima. Sjećam se i trenutka kada me pohvalila za odličan sastav. Tada sam se osjećao ponosno i motivirano.

Najviše mi je ostalo u srcu to što je učiteljica uvijek nasmijana. Njezina vedrina i toplina čine svaki dan u školi ljepšim. Zbog svega što je učinila za nas, siguran sam da je nikada neću zaboraviti. Učiteljica Ljiljana nije samo osoba koja nas uči, ona nas oblikuje kao ljude.

Zahvalan sam što sam imao baš nju za učiteljicu.

Tin Jurić, 4. razred

OŠ kralja Tomislava, Našice

Mentorica Ljiljana Kubaša

Maja

Moja dramska učiteljica zove se Maja. Ona radi u Bjelovarskom kazalištu i uvijek nas dočekuje s velikim osmijehom i toplim zagrljajem. Kad dođem u kazalište, odmah osjetim da joj je stalo do nas.

Ponekad se tijekom naših igara dogode male nepodopštine, ali teta Maja ih uvijek smiri razgovorom i strpljenjem. Nikad ne viče, nego nam pomogne da sami shvatimo što trebamo promijeniti. Jednom sam došla ranije u kazalište i Maja me pozvala u svoj ured. Bio je to prekrasan prostor s raznim stvarima za predstave. Pitala me kako sam i jesam li se naspavala. Tada sam joj ispričala svoje brige i strahove. Ona me zagrlila i rekla da će sve biti u redu. Osjećala sam se kao leptir koji leti po sunčanoj livadi. U tom razgovoru sam shvatila da su moji problemi zapravo mali i da ih mogu riješiti. Maja mi je pokazala da trebam vjerovati u sebe i da se uvijek mogu osloniti na svoje prijatelje iz kazališta. Često nam priča zanimljive dogodovštine iz svog života. Kad priča, svi je pažljivo slušamo i smijemo se do suza. Iz svake njezine priče naučimo nešto novo o kazalištu, životu i prijateljstvu.

Sretna sam što imam tetu Maju. Ona mi je uzor i osoba od povjerenja. Pokazala mi je koliko su važne dobrota, zajedništvo i hrabrost da budemo ono što jesmo. Kad se rastajemo, uvijek me zagrli, a ja izađem iz kazališta sretna i ponosna. Teta Maja ima kosu poput jesenske krošnje, oči blistave kao potok i srce veliko za sve nas. Zbog nje sam naučila vjerovati u sebe i u druge i to će mi ostati uspomena za cijeli život.

Meri Tomšić, 4. razred

III. osnovna škola Bjelovar

Mentorica Nataša Brekalo

Učiteljica i ja

Kada sam prvi puta vidjela moju učiteljicu već mi je bilo jasno da će u školi biti zanimljivo. Taj dan bila je jako vesela, baš kao i ja. Prvi dan u školi bio je jako zabavan, a tako i cijeli prvi tjedan nastave. Onda sam već navikla na učiteljičine šale i zaključila sam da je jako draga i zabavna. U ove tri godine prošli smo svašta s učiteljicom, učenje, izlete, sportska natjecanja, smiješne situacije, nesreće… Primijetila sam da je učiteljica ponekad stroga ili tužna ali je uglavnom sretna i raspoložena za šalu. Ponekad se ona naljuti i na mene, a ponekad i ja na nju. Kada smo nedavno obilježavali Dan kravata na podu je bila jedna velika papirnata kravata. Učiteljica je puno puta rekla da pripazimo da ne gazimo po kravati, a ja takva nestašna kakva jesam, naravno da sam stala na kravatu. Učiteljica je bila ljuta i rekla je: Pa Ema! Bilo mi je neugodno ali sam se poslije ispričala i sve je bilo u redu. Tako smo moja učiteljica i ja već u trećem razredu. Znam da će doći brzo i četvrti razred, a onda i rastanak s učiteljicom. Mora jednom doći i taj dan ali sada još uživam s mojom učiteljicom.

Ema Vidaković, 3. razred

OŠ Ladimirevci, PŠ Ivanovci, Zelčin

Mentorica Marija Bulut Lukačević

Osnovne škole: 5. – 8./9. razred – Nagrađeni radovi

Učionica br. 34

Otkako sam prvi put sjela u školsku klupu, znala sam da volim učiti. Oduvijek sam bila dijete koje je pitanjem ,,zašto” izluđivalo svoje roditelje. Nikada nisam bila zadovoljna površnim znanjem, željela sam razumjeti što se krije iza svakog pojma. Svaka nova lekcija podsjeća me koliko je svijet velik, složen i čudesan. Moji interesi nikada nisu stali u jedan okvir. Volim sve što u sebi nosi pokret, osjećaj i misao. Svestrana sam, možda i pomalo neuhvatljiva. No, koliko god različitih puteva postojalo, svi me vode natrag – u školu, među profesore koji su, svaki na svoj način, ostavili neizbrisiv trag.

Profesorica matematike. Njezino ime samo po sebi zvuči kao sklad. Kad bi stajala pred pločom s kredom u ruci, izgledalo je kao da drži kist – svaki broj bi postao ton u skladbi logike i mašte. Njezini su sati imali ritam i boju: često bi ubacila pokoju šalu, anegdotu ili usporedbu iz svakodnevnog života. Nije voljela gubiti vrijeme, ali je uvijek znala kada treba stati, nasmijati se s razredom i učiniti učionicu mjestom u kojem se znanje ne nameće, već prirodno stječe. U njoj se spajaju ozbiljnost i toplina, disciplina i duhovitost, preciznost i stvaralaštvo. Osim što je izvrsna profesorica, ona je i osoba širokih interesa – obožava ići u kazališta, muzeje, kina uživajući pritom u učenju novih i izazovnih stvari. Sve to unosi i u svoj rad čineći matematiku živom, stvarnom i zanimljivom. Posebno me nadahnjuje njezin autoritet, snažan glas, a pogotovo prekrasan i osebujan stil – uvijek dotjerana, u haljinama s razigranim uzorcima i likovima koji žive u svom filmu. Njezina pojava zrači energijom i kreativnošću; jednostavno ima onaj ,,matematički šarm”. S radošću rješavam zadatke i odlazim na dodatnu nastavu jer svaki sat s njom otkriva mi nešto novo, ne samo o matematici nego i o meni samoj.

Profesorica biologije i kemije. Njezino ime zvuči kao da u sebi nosi miris mora i cvrkut ptica. Njezini su sati biologije i kemije poput malih putovanja u srce prirode. Znanje koje prenosi nije samo suhoparna činjenica – ona ga oživi, udahne mu karakter i dušu. Kad bi objašnjavala funkcioniranje ljudskog tijela činilo se kao da pripovijeda o savršeno uštimanoj simfoniji: srce bi bilo dirigent, pluća orkestar, a živčani sustav tajanstveni glas koji povezuje sve instrumente u skladnu cjelinu. I sve to uz dozu humora, uz poneki metaforičan primjer koji bi nas nasmijao, ali i natjerao da ga upamtimo. Njezin govor nosi onaj prepoznatljiv dalmatinski ton. Taj hvarski prizvuk čini ju još posebnijom: kao da sa sobom uvijek donosi malo sunca, soli i vjetra. Zna se i nasmijati, i naljutiti, i opravdati, sve u istom satu – kao da u njoj stanuje cijeli periodni sustav emocija. Ali, iza tog vedrog osmijeha, iza silnog truda i želje da sve bude savršeno objašnjeno, osjetiš neku nježnost. Čini mi se da nas dvije dijelimo isti nemir – onu potrebu da sve ispadne točno onako kako smo zamislile, da ne pogriješimo, da nikada ne razočaramo. Pritom se uvijek moramo opravdavati ljudima. I zato se previše trudimo, previše razmišljamo, previše brinemo i previše analiziramo. I molekule se ponekad sudare na krivi način pa opet stvore nešto novo. Naučila sam da i mi ljudi, baš kao atomi, tražimo svoje spojeve i reakcije. Profesorica ima svoj jedinstveni stil. Voli boje, zanimljive kombinacije i detalje koje otkrivaju njezinu umjetničku dušu. Nastava s njom nikada nije samo tumačenje lekcije – to je doživljaj, razgovor i avantura spoznaje. Naučila nas je da priroda nije samo predmet koji se uči napamet, već priča koju treba razumjeti. Pokazala nam je da se i u najsloženijem organizmu, baš kao i u životu, sve svodi na ravnotežu – i da je ponekad dovoljno zastati, udahnuti i doživjeti čudo u nečemu što svakodnevno prolazimo bez da primijetimo. Do petog razreda bila sam uvjerena da sve u školi mora biti savršeno – petice, pohvale, aplauzi. I sve je, barem meni, zaista tako izgledalo.

Onda je došao peti razred, i s njim razrednik koji me naučio da neće i ne mora biti. Naučio me da vrijednost učenika ne leži u ocjeni, već u onome što nosi u sebi. Profesor bez kojeg se ne bi moglo zamisliti ni jedno zvono, sat, ni dan u našoj školi. Smiješan, duhovit, prepun dosjetki i šala koje su postale razredne legende. Njegovi nadimci za mene uvijek bi mi izmamili osmijeh na lice, bez obzira na raspoloženje. U njegovim šalama i kritikama krilo se nešto dublje, kao da mi time želi reći: ,,Vidim te. Znam da se trudiš.” Poučava geografiju i povijest. Ako bih trebala izdvojiti predmet koji mi je manje blizak, to bi definitivno bila Geografija, ali moram priznati da nikada nije odustao od toga da nam je približi. Dok bi neki davno digli ruke, on bi i dalje pokušavao, tražio nove načine, radio prezentacije koje su bile toliko detaljne i pregledne da bi ih lako mogao koristiti i na fakultetu. Ispod svega toga – osjećala se iskrena želja da nas nauči misliti, povezivati, razumjeti svijet oko sebe, a ne ga samo pamtiti. Ipak, ono što ga meni čini posebnim nije samo to što zna prenijeti znanje, nego što zna prepoznati dušu. Kad bih pogriješila, kad bih pala, kad bi se u meni probudio onaj tihi glas ,,mogla si bolje”, on mi nikada nije zamjerao i nikada me nije osuđivao – samo bi podsjetio da trud i srce vrijede više od svake ocjene. Znam da zna biti jako strog. I priznajem – kad se naljuti, zaista ga se treba paziti. Ali s godinama sam naučila da se iza te strogosti krije briga. On je jedan od onih razrednika koji žele da njegovi učenici izrastu u dobre i poštene ljude. I u tome uspijeva. Iz ove škole ćemo izaći malo mudriji, malo jači, i s osjećajem da nas je netko zbilja vodio. Meni i mojoj obitelji uvijek je iskazivao veliko poštovanje. Prepoznao je vrijednosti koje nosimo i isticao ih je pred ostalima. I zato ću ga pamtiti ne samo kao razrednika koji nam je predavao povijest i geografiju, ili kao nekog tko je stalno gunđao i prigovarao, već kao čovjeka koji nas je (na)učio ljudskosti. Prije nego što spomenem profesora kojemu je posvećena ova priča, moram nešto razjasniti. Svaki profesor koji me pratio kroz ove godine vrijedan je spomena, i to što ih ovdje ne navodim poimence ne znači da mi nisu dragi ili da su nebitni. To bi bila velika neistina. Svatko od vas, dragi moji profesori, ugradio je u mene najbolji djelić sebe – kroz znanje, savjete, podršku, pa čak i kroz one strože trenutke koji su me najviše naučili. Ako se, kojim slučajem, ovaj tekst ikada pročita u zbornici (mjesto koje me oduvijek pomalo intrigiralo – Što se tamo zapravo priča kad vrata ostanu zatvorena?), želim da znate da o vama mislim samo najljepše. Svaka čast svakome od vas pojedinačno. Rijetko tko ima taj blagoslov da mu svaki profesor bude tako posvećen i iskren.

Ali... svaka priča ima svoj središnji lik. A ova, koliko god bila puna zahvalnosti prema svima, ipak pripada jednome – profesoru koji je u mojim školskim danima zauzeo posebno mjesto. Onome čije su riječi ostale upisane dublje od tintom ispisanih bilježnica – profesoru koji je, iako možda nesvjestan, promijenio moj pogled na svijet, a i na mene samu. Prvi sam ga put susrela s deset godina, na pragu petog razreda. Bila sam nesigurna, uplašena, sa stisnutim dlanovima i glasom koji je drhturio kao jesenski list na vjetru. Nisam ni slutila da će taj trenutak postati početak jedne priče koja će trajati mnogo dulje od školskih godina. Bio je više od profesora. Bio je nit koja je povezivala moje prve riječi, moje prve eseje, moje pogreške i tihe uspjehe. Nije me ohrabrivao glasno. Nije to bio njegov način. Ali njegova prisutnost govorila je sve što treba znati: ,,Tu sam. Pratim. Vjerujem.” Već se izvana vidi da je duša od čovjeka – skroman, ponizan, jednostavan, odmjeren, a opet nevjerojatno snažan u svemu što jest. U njemu se spajaju strogost i toplina, mirnoća i strast, mudrost i mladenačka iskra. U učionici br. 34 provela sam najviše vremena – od ranih jutarnjih predsata, do šestih i sedmih sati. Svaki trenutak je vrijedio. Uvijek je bio pravedan, organiziran i pažljiv. Nikada nije pravio razliku među učenicima, nikoga nije isključio ni favorizirao. Svakome je znao pristupiti s razumijevanjem. A kad bi netko zaslužio, znao je potaknuti, pohvaliti i iznenaditi toplom riječju. Kad izađe iz škole, on nije netko tko ,,isključi” učiteljsku ulogu. On se vraća natrag na igralište. Igra nogomet s klincima. Ne jer mora, nego zato što zna da dijete ne uči samo uz knjigu, nego i uz osmijeh, povjerenje, zajednički poraz i zajedničku pobjedu. U njegovoj prisutnosti djeca su znala gdje je granica, ali da su voljena i unutar nje. Bio je strog, da. U njegovoj se blizini nije varalo, šaptalo i zabušavalo. Ali ta strogoća nikada nije bila hladna. Bila je poštena. Pravedna. Poput ruke koja te uhvati na rubu, ne da te kazni, već da te vrati. On je onaj profesor kojeg se učenici sjećaju cijeli život. Ne zato što je vikao. Niti zato što je bio blag. Već zato što je točno znao kada treba jedno, a kada drugo. U njegovoj učionici nije se učilo samo o jeziku. Učilo se o poštovanju. O mjeri. O tome kako riječima gradimo svijet – ili ga rušimo. Jednom je došao na moju predstavu. Sjeo je tiho, u kutu dvorane, sa suprugom koja je u utrobi nosila novi život. Bio je i ostao moj najveći uzor. Profesor koji me najviše razumije, koji u mojim rečenicama prepoznaje ono što ni ja još ne znam imenovati. Zahvaljujući njemu, hrvatski jezik i književnost postali su dio mene. On je najzaslužniji za to što već gradim put prema spisateljstvu – put koji u sebi nosi sve komponente hrvatskog jezika, što je rijetkost, možda i jedinstvenost u mojoj generaciji. U drugom polugodištu petog razreda u meni se, gotovo neprimjetno, probudilo nešto što nisam znala imenovati. Danas to zovem – bolesnom ambicijom. Počela sam težiti savršenstvu koje ne postoji, savršenstvu koje iscrpljuje, guši i ne ostavlja prostor za pogrešku. Svaka četvorka bila mi je poraz, svaki tuđi uspjeh podsjetnik da moram još više, još jače, još bolje. Bojim se razočarati – njega, sebe, sve oko sebe. Bojim se prosjeka manjeg od 5.00, bojim se pogleda koji bi mi mogao reći da nisam dovoljno dobra. Ponekad mislim da potpuno izgubim kontrolu nad sobom. On to vidi. U njegovim očima uvijek se zrcali razumijevanje. Znao je kad učenik nije samo umoran – nego slomljen. Istina je da se često borim sama sa sobom, sa svojim mislima, sa željom da sve bude besprijekorno. I bilo je trenutaka kad sam se osjećala izgubljeno u toj borbi. No, zahvaljujući njemu naučila sam da snaga ne leži u tome da uvijek ideš naprijed bez posrtaja – nego da znaš stati, odmoriti i nastaviti kad osjetiš da si ponovno spreman. Radim na sebi. Polako učim prihvaćati da savršenstvo nije cilj, već zamka. I da vrijedim i onda kada se ne približim vlastitim, previsoko postavljenim ljestvicama. Najviše me izjedalo to što nisam od samog početka bila najbolja iz Hrvatskog. Bilo je to kao rana koja nikada nije do kraja zacijelila. U meni se stalno miješalo divljenje prema onima koji su tada bili bolji i nepodnošljiva bol što nisam bila ja ta koju bi primijetio prvu. Hrvatski mi je bio više od predmeta – bio je jezik koji dišem, prostor u kojem sam pronalazila sebe. I zato me ubijalo kada nisam bila na vrhu, kad je netko drugi zauzeo mjesto koje sam potajno željela. On me nikada nije ukorio zbog moje natjecateljske borbe sa sobom. Samo bi pogledom rekao ono što nisam mogla izgovoriti: da vrijednost ne mjeri redoslijed, nego put. Nisam odmah bila najbolja, ali danas sam upornija, zrelija i svjesnija koliko truda stoji iza svake riječi. Sada, kad pogledam koliko sam rasla iz godine u godinu, koliko sam se promijenila, osjećam zahvalnost. Danas, kad ga gledam, više ne vidim samo profesora. Vidim čovjeka koji je znao prepoznati dijete puno snova i nesigurnosti, i nije ga požurivao – samo je pratio, strpljivo, s vjerom. Bio je onaj tihi oslonac koji ne traži zahvalnost, ali je zaslužuje svakom gestom, svakim pogledom koji ohrabruje, a ne nameće se. On i njegov predmet za mene su više od obveze – oni su dio mog identiteta. Zahvaljujući njemu, zavoljela sam književnost do te mjere da sada sama stvaram, pišem i gradim svoj put prema budućnosti. Sve što danas radim – svaka moja rečenica, svaka misao koju oblikujem – nosi trag onoga što me on naučio. ,,Učionica br. 34” – učionica Hrvatskog jezika, moj najdraži kutak, moj drugi dom. Mjesto gdje su se isprepletale sve moje riječi, od prvih stidljivih rečenica do sigurnih koraka na sceni. Bila je to prava mala bajka u kojoj sam otkrivala sebe, gradila svoje ideje i razvijala ljubav prema jeziku i književnosti. Tu sam se prvi put zaljubila u ritam stihova, otkrivala čaroliju priča i osjećala snagu riječi koje mogu promijeniti svijet. Učionica br. 34 postala je simbol mojih školskih dana, moje strasti i prostora u kojem sam rasla. Ponekad razmišljam o njemu kao liku iz romana. I obećavam da ću ga jednog dana doista napisati. Jer on to zaslužuje. O profesoru koji je vjerovao u mene onda kad ja još nisam. I zato, kad jednog dana u ruci budem držala svoju prvu knjigu, znat ću da je svaka stranica ujedno i njegova zasluga.

Gabriela Šimundić, 8. razred

OŠ Skalice, Split

Mentor Toni Kovačević

1. mjesto

Učiteljica koju pamtim

Kad sam krenuo u školu, bio sam malen. Manji od druge djece u skupini. Manji od djevojčica, manji od svog brata, a svakako manji od učiteljice. Od bezbrižnog vrtića i nasmijanih teta odjednom sam dobio učiteljice – i to dvije odjednom: jednu u razredu, a jednu u produženom boravku. Morao sam u produženi boravak iako mi je već bilo dosta škole i najradije bih malo odrijemao uz kekse i mlijeko, no ta su vremena zauvijek prošla.

Čim je zakoračila u razred, onako visoka i sigurnog koraka, dobila je nadimak – Hulk. Dečki su se smijuljili i gurkali, oponašali Hulkove korake, pomalo kreveljili, a učiteljici-Hulku nije bilo jasno što se događa. Nije ni meni. Ništa Hulkova nije bilo na njoj: doduše bila je visoka, činilo se da joj glava dopire do stropa, ali ruke su joj bile nježne kad bi me dodirnula, glas joj je bio topao i ugodan, možda kosa koja je padala u plavim uvojcima i imala neke čudne zelenkaste pramenove koji su djecu podsjećali na Hulka, dok su meni bili baš simpatični.

Već od prvog dana posložila nas je u trojke te smo zajedno pisali zadaću za taj dan. Bio je to prvi zadatak. Obilazila nas je poput brižne majke i svakome se zagledala u bilježnicu te ispravljala naša kvrgava poluslova. Kad god bi netko sve napisao točno, dobio bi naljepnicu, a za deset naljepnica slijedila je nagrada. Obično bi to bio kakav slatkiš, ali svi smo se tome jako veselili. Bilo je i kazni: ako ne staviš točku na kraju rečenice, morao si tu rečenicu napisati deset puta. To je bila muka!

Jednog smo dana baš bili nemogući. Tukli su se dečki nogama ispod stola, djevojčice su vrištale, a da i same nisu znale zašto, razred je brujao poput košnice kad je napadnu stršljeni. Što god pokušavala, učiteljica Hulk nije nas mogla smiriti. Na trenutak je izišla iz razreda. Mi smo se gledali u nevjerici – kako to da nas je ostavila same. No brzo se vratila. U rukama joj je bila velika, debela, stara knjižurina. Stala je pred klupu i odrješito udarila knjižurinom o stol. Smirili smo se u sekundi. Tada sam shvatio kako na učenike djeluje nešto što se nekad zvalo – imenik.

A kad smo se nakon pisanja zadaće igrali u dvorištu! To je bilo veselje! Blizu škole teče potok Koroščak, prepun riba, žaba, šaša i drugih divnih stvari koje smo redovito istraživali. Blizu je i dječje igralište na kojem smo mi dečki redovito igrali nogomet. A onda je lopta odletjela u potok! Nas jedanaestero poletjelo je u spašavanje lopte. Koliko god nas bilo, nitko nije imao dovoljno dugačke ruke da je dohvati. Onda su Vid i Luka pali u potok! Sledili smo se. Očekivali smo gromove i munje. Učiteljica Hulk polako je prišla i rekla: „Dečki, zar vi lovite ribe?” Mirno se okrenula i otišla k curicama. Mi smo prasnuli u smijeh zbunjeni jer nitko neće biti kažnjen, a Vid i Luka odjurili su u svlačionicu i preobukli se u opremu za tjelesni. Sva sreća što smo toga dana imali tjelesni, inače nisam siguran kako bi to završilo.

Jednog je dana učiteljica Hulk izjavila kako ima tužne vijesti. Mi smo se čudili, srca su nam tukla sto na sat u iščekivanju. Rekla je da će nas uskoro napustiti jer je trudna. Izgrlili smo učiteljicu Hulk, a nekima su potekle i suze. Ne znam jesu li to bile radosnice zbog nadolazeće bebe ili tužilice zbog skorog rastanka.

Stigao je i četvrti razred. Bio sam već veliki dečko, puno veći od većine curica u razredu i u produženi boravak više nisam išao. Dobio sam ključić oko vrata i odgovornost. Jurili smo učionicom, urlali jače nego je to Hulk ikada radio, kad su se otvorila vrata. Ušla je ona – učiteljica Hulk. U rukama je nosila nasmijanu bebu. Sjatili smo se oko nje grleći je svojim rukama, graja je bila neopisiva, a beba se smješkala iznenađena tolikom djecom. Učiteljica Hulk se vratila. Iako će se brinuti za neke druge mališane, sretan sam jer ću je sretati na hodniku škole. Jedva čekam kad mi namigne uz smiješak koji mi svaki put uljepša dan.

Patrik Mateković, 6 razred

OŠ Novi Marof, Novi Marof

Mentorica Sunčica Križan-Kadi

2. mjesto

Učitelji koje pamtim

Kažu da su učitelji poput detektiva: sve vide, sve znaju i sve zapamte. A kad misliš da si im podvalio, oni se samo nasmiješe onim tajanstvenim osmijehom koji govori: ”Vidimo se na ispitivanju!”

Prva je takva učiteljica Hrvatskog jezika. Ona je žena koju jednostavno moraš voljeti, ili barem poštovati, ma zapravo oboje. Učiteljica ne ulazi u razred, ona nastupi. Kao da kaže: “Djeco, pozor, književnost je stigla!” I odmah krene: „Tko zna što simbolizira kiša u ovoj pjesmi?” A ja u sebi mislim: „Simbolizira to što mi se spava.” Ali, naravno, to ne govorim naglas. Više nikad! Nakon prošlog puta. Kad priča o piscima, predstavlja ih kao da su joj rodbina. O Mažuraniću govori kao da mu je držala svijeću dok je pisao. A kad čita poeziju, svi se u razredu smirimo. Čak i onaj koji inače proizvodi zvukove koje ni znanost ne može objasniti. Ali kad netko napiše „ne znam” spojeno, e tad se nebo otvori, oblaci navale i čuje se njezin glas: „Djeco, sad ste me stvarno razočarali!” I onda se nasmije i doda: „Srećom, imate mene koja ću vas naučiti.” Zato ju volim jer ona ne predaje samo Hrvatski, ona predaje život, emocije i da budemo uspješni u životu, a da pritom nikad ne zanemarimo svoj moralni zakon.

Druga je učiteljica iz Engleskog jezika, ili kako ju mi zovemo, Putnica. Uvijek negdje ide: ili se upravo vratila, ili planira ići. I stalno nosi neku šalicu s natpisom: „Adventure awaits”, iako ju, u njoj, čeka hladna kava. U učionicu donosi svijet: priče o gradovima, o neobičnim ljudima, o smiješnim situacijama koje joj se često dogode. Ima onaj osmijeh koji kaže: „Sve će biti u redu.” A ima i onaj pogled koji kaže: „Sve će biti u redu, osim ako ne znaš konjugirati present simple u prvom licu jednine!” Ona je kao sunce u razredu - i kad grije, i kad malo prži. S njom se uči lako jer njoj nije najvažnije to da sve znaš, nego da si znatiželjan.

I sad dolazi moja razrednica, šećer na kraju. Mi ju zovemo Raska, jer to je nama neka fora. Ona je…kako da kažem? Znate onaj osjećaj kad mislite da ste u problemu, a ona se samo nasmije? E, to je ona. Blaga, topla, ali… ima onaj pogled. Onaj koji kaže: „Znam što si napravila, samo čekam da sama priznaš.” Kad se naljuti, ne viče, i to je najstrašnije. Samo gleda. I ja se sama počnem ispričavati, čak i za stvari koje nisam učinila. Ali zato, kad sam tužna, ona prva primijeti. Uvijek ima riječi utjehe, šalu kad treba, savjet kad ga ne tražiš, a baš ti treba. Kad nas vidi umorne, kaže: „Hajde, djeco, sve će proći. I ovo gradivo, i ovaj tjedan.” I stvarno sve prođe, ali njezina dobrota ostane.

I tako, moji učitelji su pravi junaci. Preživjeli su naš razred. Što je čudo. Mi smo preživjeli školu, a oni su jedva preživjeli nas. Kad bolje razmislim, trebali su nam dijeliti svjedodžbe zajedno s uputnicama za psihijatra. Mi smo naučili padeže, glagole i tablicu množenja, a oni su naučili kako ostati normalni među nama. I zato, kad dobijem svjedodžbu, uvijek se nasmijem i pomislim: „Dobro smo se izvukli, i mi, i oni.”

Nika Pranjić, 8. razred

I. osnovna škola Bjelovar

Mentorica Mirjana Ištef

3. mjesto

Osnovne škole: 5. – 8./9. razred – Pohvaljeni radovi

Učiteljica koju pamtim

Iako me učila samo jednu školsku godinu, i to u petom razredu, moja je učiteljica ostala duboko urezana u moje sjećanje. U sebi je nosila onu toplinu koja podsjeća na jagode u rano ljeto - tihu, blagu i nježnu. Njezin osmijeh bio je uvijek vedar, a oči duboke, kao da vide dalje od onoga što sam ja imala hrabrosti pokazati. Nisu joj bile važne samo školska ploča i bilježnice, zanimao ju je cijeli dječji svijet, pa i onaj moj, skriven iza tišine i nesigurnosti. Ponekad bi me pozvala na razgovor kao da čita misli koje sama nisam znala složiti u riječi. Njezin pogled nije gledao samo u mene, nego i kroz mene, kao da je pokušavao razumjeti ono što ni sama nisam mogla objasniti. Dok sam sjedila pokraj nje, osjećala sam kako me obavija neka tiha sigurnost, čak i kad je sve oko mene djelovalo sivo i teško.

Kao manja imala sam česte bolove u trbuhu. Neki su imali ime i objašnjenje, a mnogi su ostali skriveni i nijemi. Često sam boravila u bolnici, a kad bih dolazila u školu, činilo mi se kao da sam tu, a ipak ne pripadam. Kao da sam stajala na peronu dok su vlakovi prolazili, a ja nisam znala u koji trebam ući. Dani su mi prolazili u tišini, a unutar mene sve je bilo zamršeno i teško poput guste magle kroz koju se ne vidi put.

Učiteljica je razgovarala i s mojom mamom. Nije to bio samo običan razgovor, nego trenutak u kojem su dvije odrasle žene, svaka na svoj način, pokušavale doći do mene. Mama je uvijek bila tu, i onda kad nisam znala kako govoriti.

Razgovori s učiteljicom nisu bili samo o školi, nego i o meni. O onome što se nije moglo vidjeti na prvi pogled. Nije me učila samo lekcijama iz knjiga, nego i kako nositi ono neizgovoreno, ono što ne stane u redove udžbenika.

Moja učiteljica o kojoj pišem nije samo učiteljica. Ona je i spisateljica. Upravo je ona u meni probudila ljubav prema pisanju i tako sam mogla dati glas svemu onome što sam dugo čuvala u sebi. Zahvalna sam joj jer me vidjela onda kad ja samu sebe nisam znala prepoznati. Tada sam već znala da će i moja tišina jednoga dana pronaći svoje riječi. I pronašla ih je. Pisala sam, pišem i pisat ću. U riječima sam pronašla ono što mi je nekad nedostajalo - svoje mjesto, svoj glas i samu sebe.

Nela Bošnjaković, 9. razred

Katolički školski centar JU OŠ „Sveti Franjo” Tuzla

Mentor Mirza Kahvedžić

Najbolji Zvonimir

Određuje klime, temperature računa,

geografskog znanja glava mu je puna.

Kad njega nema, svi glasno buče,

sve dok profesor Zvonimir u učionicu ne uđe.

Svi se stišaju, sjedaju na mjesta,

dok učitelj ulazi, lica bijesna.

„Ispitujem danas”, kaže on jasno.

U učionici više i nije tako glasno.

Sjeda on, a učenici gledaju po bilježnici svud',

kao da se pripremaju za Vrhovni sud.

I tako proziva on, karta se njiše,

'ko učio nije, loše mu se piše.

Al' ubrzo se krenemo smijat' tu i tamo

jer jedan je učenik odgovorio smotano.

Pa makar bilo muke, panike i grijeha,

na satu učitelja Zvonimira uvijek dođe do smijeha.

I zato, učitelju, pamtit ću ja Vas,

kako ste uvijek nasmijavali nas.

Karlo Cibolka, 7. razred

I. osnovna škola Bjelovar

Mentorica Mateja Ištok

Moja učiteljica

,,Dobro jutro, draga deco!

Kako ste danas?

Bura puše, sunce se smeje.

Baš lipo vrime za učenje.”

,,Ala homo!

Otprite oči i uši!”

Sa je bila puna volje.

,,Koliko je osan više osan?

Kako se na hrvatski reče oganj?

Ki će čitat pjesmicu?

Si napisala zadaću?”

Tako je mašila od osme ure do polna.

Bila je jako dobra.

Ma kad bi zagrmela:,,Petra, ćeš mučat?”

Srce bi mi skočilo va usta.

Četire leta je brzo pasalo.

Postali smo pametneji, ki put vražiji.

I sada nas brižno prati.

Petra Cuculić, 7. razred

OŠ „Vladimir Gortan”, Rijeka

mentorica: Ljiljana Jurman

Šarena

Postoje mnoge boje koje su dobre, zanimljive i drage mi, ali jedna je boja posebna. Svaka mi boja nešto predstavlja. Crvena mi je ljubav obitelji, plava mi je boja mora; ali jedna mi je boja obilježila djetinjstvo. To je šarena! Nikad ju, zapravo, nisam smatrala bojom dok nisam upoznala svoju učiteljicu hrvatskog jezika koja, zapravo, nije učiteljica, nego čarobnica boja! Evo njezinih čarolija boja:

Moja je učiteljica šarena jer ima poseban dar: ona svaki svoj sat pretvara u slikovnicu u kojoj mi, njezini učenici, učimo i bojimo svijet na način koji nećemo zaboraviti. Šareni svijet. Ona zna kako učiniti da i najteža gramatika postane zanimljiva, a čitanje lektire prava avantura. Kad ona objašnjava, svaka siva stranica udžbenika postaje šarena. Ona se ne boji koristiti šale, igre i pjesme kako bi nam pomogla da zapamtimo ono što učimo. Dovoljno je da se nasmiješi i već se svi osjećamo bolje. Nekada mi se čini da iznad nje vidim šarenu dugu.

Njezino srce šareno je jer nas uči da su riječi moćne, da mogu liječiti, usrećiti i promijeniti svijet. Uvijek ima lijepu riječ za svakoga, nikoga ne zaboravlja i svakome daje priliku da kaže što želi. Šarene riječi slušaju i dijele ljubav.

Moja je učiteljica vladarica tog šarenog svijeta. Kad uđe u učionicu, odmah se osjeti toplina i veselje. Kao da je cijela prostorija odjednom obojena novim bojama. To nije slučajnost jer moja učiteljica nosi nakit koji se na svjetlu presijava i blista. Njezin nakit i šarena odjeća nisu samo ukras i modni stil – oni su odraz njezine osobnosti. Svaka narukvica, ogrlica ili naušnica kao da priča svoju priču.

Šarena učiteljica u duši – puna boja, ideja i životne radosti. Svaki dan s njom donosi novu nijansu sreće. Šarene sreće koja oblikuju naš um i naše srce.

Ako postoji natjecanje za najbolju boju na svijetu, kažem vam, to je boja vaše učiteljice – šarena!

Nejla Džamalija, 5. razred

OŠ „Antun i Stjepan Radić”, Gunja

Mentorica Tamara Gutić Filipović

Superjunakinja Danijela

Superjunaci su izmišljeni, to svi znamo. No ja poznajem jednu pravu, pravcatu, živu superjunakinju. Njezino je ime Danijela.

Superjunakinja Danijela neustrašiva je i uspješno se s učenicima bori protiv matematike. Jednadžbe, razlomci, formule i svi brojevi njezini su najbolji prijatelji i baš uživa družiti se s njima. Meni su svi oni najgora noćna mora. Baš zato Danijela i jest superjunakinja. Spasila je mene i još mnogo učenika od tih strahota. Točno se sjećam te situacije… Pojavila se u pravo vrijeme. Jednadžbe su me napale toliko puta i već sam planirala prepustiti im se u potpunosti... – Evo, pojedite me, vaša sam! I taman u trenutku kada su me već počele dokrajčivati, u pomoć je priskočila učiteljica Danijela. Trudila se iz petnih žila, detaljno mi je po osamstošezdeset i peti put objasnila kako jednadžbe funkcioniraju, počela je pisati, pokazivati, objašnjavati, a ja sam opet samo slušala i slušala. I odjednom je čarolija proradila. Uhvatila sam se u koštac s jednadžbama. One su počele prilaziti meni, a ja njima. Primijenila sam sve što je moja učiteljica Danijela rekla i odjednom sam ih počela rješavati kao od šale. Čak je i trojka koja je zauzimala kućice eDnevnika odjednom odšetala i na njezino je mjesto zasjela čvrsta četvorka. Bila sam tako sretna!

Učiteljica Danijela najhrabrija je i najposebnija superjunakinja koju sam ikada srela. Iako izgleda poput obične žene, svojom ustrajnošću, vedrinom i optimizmom spašava čitav jedan svijet.

Marta Šarić, 7. razred

OŠ Kajzerica, Zagreb

Mentorica Matea Balen Šimić

Srednja škola – Nagrađeni radovi

Učitelji koje pamtim

Postoje učitelji koji u našim sjećanjima ostanu kao datum u kalendaru – zapamtiš ih po godini, razredu, predmetu. A postoje i oni koji postanu priča. Kad ih se sjetiš, čuješ njihov glas, vidiš osmijeh, osjetiš onaj poznati miris učionice, kao da si se vratio u školsku klupu. Njih ne pamtiš zato što su te nečemu naučili, nego zato što si uz njih – naučio sebe.

Moj prvi učitelj zvao se Marko. Imao je starinski dnevnik, uvijek pun papirića, i torbu koja je mirisala na kredom prašnjave knjige. Govorio je polako, kao da svaku riječ najprije provjeri u srcu pa je tek onda pusti na jezik. Znao je reći: „Znanje se ne ulijeva, ono se pali.” I stvarno, kad bi objašnjavao nešto jednostavno, kao zbrajanje ili crtanje trokuta, imao sam osjećaj kao da pali male svijeće u našim glavama. Kad bi netko pogriješio, nije gasio svijeću – samo bi je malo zaklonio dlanom dok opet ne zatreperi.

Jednom je u razred donio stari kompas. Rekao je: „Ovo je kao učitelj. Ne pokazuje ti kamo da ideš, nego gdje je sjever.” Taj sjever nisam tada shvatio. Tek kasnije, kad sam jednom došao iz škole tužan jer sam dobio dvojku, sjetio sam se učitelja Marka i njegove rečenice: „Učitelj ti ne pokazuje put, on ti samo pomaže da ne izgubiš svoj sjever.” Shvatio sam tada da ocjena nije kraj svijeta, nego samo mala oluja koja kratko zaljulja brod.

U petom razredu dobili smo učiteljicu koja se zvala Sanja. Bila je tiha, ali kad bi govorila o knjigama, oči su joj svijetlile kao da se u njima odražavaju sve stranice svijeta. Nije nas tjerala da čitamo zato što „moramo”, nego zato što „nas knjige čekaju”. Kad bi pričala o likovima iz romana, činilo mi se da ih je stvarno poznavala – da je pila čaj s Anom Karenjinom, razgovarala s Malim princom i svađala se s Emmom Bovary. Govorila je: „Knjige su živa bića, a učitelj je onaj koji vas nauči razgovarati s njima.”

Jednom smo trebali pisati sastavak o hrabrosti. Ja sam napisao priču o svom djedu koji je spasio mačka iz bunara. Učiteljica Sanja pročitala je moj sastavak naglas i rekla: „Hrabrost nije samo kad netko spasi svijet, nego kad spasi jedno biće, makar i malo.” Te su mi riječi ostale. Zahvaljujući njoj, naučio sam da riječi mogu biti dom – toplo mjesto u koje se uvijek možeš vratiti.

U višim razredima došla je učiteljica matematike – stroga, britka, uvijek s kredom u ruci. Zvala se profesorica Perković. Bila je poznata po tome što zna napamet sve formule, ali i po tome što zna točno kad netko ne vjeruje u sebe. Iako smo se bojali njezinih ispita, kad bi netko pogriješio, nije vikala. Samo bi rekla: „Vidim da znaš put, ali si zaboravio kompas.” I odmah bih se sjetio učitelja Marka. Kao da su se svi moji učitelji tajno dogovorili da svatko od njih bude dio jedne velike mape po kojoj ću hodati.

Jednom sam nakon nastave ostao u učionici jer mi zadatak nikako nije išao. Profesorica je prišla i rekla: „Znaš, matematika je kao život. Ako pogriješiš, ne briši sve, nego vidi gdje si skrenuo. To je ono što te uči – ne rezultat, nego put.” Bila je to lekcija koju nisam našao ni u jednom udžbeniku. Tada sam prvi put osjetio da i iza najoštrijih riječi može stajati toplina – samo ju trebaš znati prepoznati.

U srednjoj sam školi imao profesora hrvatskog jezika koji nas je često zbunjivao. Govorio je: „Nema glupih pitanja, samo glupih šutnji.” Njegovi su satovi bili mješavina smijeha, filozofije i književnosti. Kad bi govorio o lektiri, nije nas pitao „Što je pisac htio reći?”, nego „Što je tebi pisac rekao?”. To je mijenjalo sve. Odjednom su knjige prestale biti obveza i postale razgovor. Ponekad bi nas iznenadio pitanjem: „A kad biste vi bili lik u knjizi, tko biste bili?” I onda bi slušao svaku našu rečenicu, ozbiljno, kao da razgovara s odraslim ljudima, a ne s razredom punim tinejdžera.

Jednog dana, kad smo bili posebno nemirni, samo je zatvorio knjigu i rekao: „Znam da vas sve čeka svijet koji ne prašta. Ali ne zaboravite ono što vas čini ljudima – ne ocjene, ne diplome, nego koliko srca nosite u džepu.” To je bila njegova posljednja lekcija prije nego što je otišao u mirovinu, i nitko je nije zaboravio.

Kad razmišljam o svim svojim učiteljima, shvaćam da ih nisam pamtio po gradivu, nego po trenucima. Po tome kako su se smijali, kako su nas gledali kad smo se bojali odgovarati, po tome kako su znali kad šutnja znači tugu, a ne neposluh. Pamtim ih po riječima koje nisu bile u udžbenicima: „Bit će bolje.”, „Ponosan sam na tebe.”, „Nema veze, svi griješimo.”, „Znaš li da možeš više nego što misliš?”

Zapravo, svi ti učitelji postali su kao svjetionici na moru mog odrastanja. Kad sam bio izgubljen, njihovo svjetlo me podsjećalo tko sam. Kad sam bio umoran, sjetio bih se njihove vjere u mene. Kad sam sumnjao, čuo bih njihov glas: „Pokušaj opet.”

Možda se to ne vidi na svjedodžbi, ali u svakom uspjehu koji sam postigao ostavila je trag njihova kreda, njihove riječi i pogledi. Učitelji koje pamtim nisu samo ljudi koji su stajali pred pločom – to su ljudi koji su stajali iza mene, kad sam posrtao, i gurali me naprijed.

Danas, kad sam pred kraj srednjoškolskog obrazovanja, često razmišljam o njima. I o tome koliko su dali, a da to nismo tada znali cijeniti. Sjećam se učitelja Marka koji je rekao da znanje ne treba ulijevati, nego paliti. Kad pogledam unatrag, vidim da su oni zapalili mnoge svijeće – i nijedna nije dogorjela. Samo su njihove iskre prešle na nas.

Zato bih volio da svi moji učitelji znaju: pamtim vas. Pamtim vaše šale, vaše savjete, vaše umorne oči i strpljenje. Pamtim kako ste vjerovali u mene i kad ja nisam. I kad god mi život postane težak, sjetim se vas – i nekako znam da ću pronaći svoj sjever.

Jer jednom davno, u učionici punoj djece i bijele prašine od krede, naučio sam najvažniju lekciju od svih: učitelji ne uče samo ono što piše u knjigama – oni uče kako postati čovjek.

Petar Duspara, 4. razred

Tehnička škola Sisak

Mentorica Ana Burić Kundrata

1. mjesto

Podrška koju pamtim

Danas sam maturantica. Više nisam tako uzbuđena kao prvih dana srednje škole, odnosi u razredu promijenili su se, profesori sve rjeđe govore o temama koje mene zanimaju, smjer koji sam upisala čini mi se pogrešnim, ali tješim se da je to neka maturantska kriza koja će proći.

No, nisam nikada požalila što sam upisala baš ovu školu, jer upravo sam ovdje upoznala svoju razrednicu. Nije ona bila samo moja profesorica hrvatskoga jezika, bila je moja podrška, moja motivacija i moj primjer kako uspjeti. Naučila me da vjerujem u svoje pisanje, da vjerujem u sebe, otkrila mi je kako pronaći snagu i kada pomislim da je nemam. Nije mi olakšala put, ali mi je dokazala da ga mogu proći. Možda sve ostalo o srednjoj školi mogu i zaboraviti, ali njezinu ulogu u svom životu neću nikada. I uvijek ću s ponosom reći kako je ona bila moja razrednica. Netko bi mi mogao spočitnuti kako sam patetična, no i to je dio života, zar ne!?

Priča započinje jednog svježeg rujanskog jutra koje je najavilo kraj ljeta. Primorski gradić, miris mora, galebovi koji prijete toplom pecivu koje se toga jutra pretvaralo da je moj zdrav doručak. Nastojala sam zadržati prisebnost i ne izgubiti hrabrost dok sam u sebi tješila svoju nesigurnost Cesarićevim stihovima o jednoj maloj kapi u slapu.

Bio je to prvi dan srednje škole. Sve je bilo nepoznato: nastavnici, učenici, hodnici, učionice, čak je i školsko zvono zvučalo zlokobnije. Vjetar promjena nosio me naprijed, ali nisam znala kamo će me struja odvesti. Bila sam poput nemoćnog vlaka iz Vlaka u snijegu, malena, nesigurna i zatrpana vlastitim strahovima kao hladnim snijegom. Znala sam da trebam nekoga tko će mi pokazati smjer, otopiti tu zaleđenu nesigurnost pod mojim koracima.

I tad sam je upoznala, na prvom školskom satu, svoju buduću razrednicu i profesoricu hrvatskoga jezika. Hrvatski jezik sam oduvijek voljela, a ona mi se tad učinila kao osoba koja poznaje sve riječi i rečenice kojima će me osvojiti. Pred nas je već na prvom satu stavila papiriće s pitanjima na koja smo morali odgovoriti. Bila su to sasvim jednostavna pitanja o našim hobijima, interesima, ali meni su tada djalovala ozbiljno kao ispit zrelosti. Pisala sam pažljivo, kao da svaka riječ mora biti točan putokaz prema mom identitetu. Ruke su mi podrhtavale, ali kemijska je plovila dalje, ostavljajući tragove tinte poput tankih brazdi po morskoj površini. Odgovarala sam punim rečenicama pokušavajući da mi rukopis izgleda savršeno.

Sljedeći nam je sat ponovo podijelila papire, ovaj put prazne.

„Napišite nešto, bilo što svoje“, rekla je.

Ni tren se nisam dvoumila, počela sam pisati pjesmu. Pisanje je bilo moj tajni svijet, skrovište koje nitko nije poznavao, tajni otok na kojemu sam mogla biti svoja. Moje su riječi bile poput Pere Kvržice i njegove družine, nesigurne, ali hrabre, spremne da ni iz čega sagrade svoje sklonište od riječi. Obilazila je svih, svakome dala poneki dobrodušan komentar ili savjet, a onda je prišla i meni i rekla mi da samo nastavim dalje pisati. Sjetila sam se da sam u upitniku prethodnoga dana napisala kako volim pisati pjesme. Kao da me unaprijed naslutila kako ću stići baš u njen razred. Nitko još dotad nije čitao moje radove, nitko nije otkrio moju strast za pisanjem.

I tako me osvojila, tako je sve počelo, moje skrovište s riječima bilo je otkriveno na najljepši mogući način. Prijavila me na gotovo sva školska natjecanja iz književnosti i iz jezika, vodila me, hrabrila, savjetovala na tom putu. Uspjela je nagovoriti mene, najsramežljivije biće koje postoji, da stanem na pozornicu i da nastupim, da glumim, da čitam poeziju. I, na svoje veliko iznenađenje, ja sam uživala u tome.

Bilo je to na državnom LiDraNo u Vinkovcima kada nam je povjerila jedno bolno i teško iskustvo koje ju je naučilo da ne možemo u životu spašavati one ljude koji se ne žele spasiti, nego da moramo cijeniti sebe i slijediti svoje snove. Te su mi se riječi urezale u u sjećanje poput važne životne lekcije baš kao i osjećaj ponosa kada sam hrabro stala na kazališne daske i pred državnim žirijem odglumila svoju ulogu, sigurna i ponosna na sebe.

A onda se dogodio moj pad s motora, zbog ozbiljne ozlijede prijetila mi je i amputacija stopala. Dani u bolnici bili su beskrajni, sati su sporo otkucavali, sekunde su kapljale poput kapi infuzije. Tih sam dana izgubila i svog psa koji je bio uz mene cijeli moj život, svoju najveću ljubav na četiri šape, gubitak koji me dodatno slomio. I baš tada, usred tog ništavila, učinilo mi se da mogu čuti njezin glas. Pitala sam se što bi mi ona rekla da je uz mene i što bi učinila. Znala sam da bi me ohrabrila i rekla mi da se ne predajem. Bila mi je i tad poput svjetionika na uzburkanom moru, koji pokazuje da put prema sigurnoj luci ozdravljenja ipak postoji, samo treba vremena. I već sam se veselila nekoj novoj ulozi, nekoj novoj pjesmi, nekom novom izazovu koji će pred mene postaviti čim se vratim u školsku klupu ostavljajući za sobom bijeli bolnički krevet.

Možda neki u njoj nisu vidjeli isto što i ja, ali ja sam u njoj prepoznala osobu koja vidi i čuje svakog pojedinca. Bila je izravna, ponekad stroga, ali uvijek pravedna i uvijek prisutna. Znala je prepoznati potencijal u nekome i uložiti sav svoj trud da ga probudi i razvije u uspjeh.

I baš kao što su Lovrakovi junaci ostavljali neizbrisiv trag u dječjim životima, tako je i ona ostavila neizbrisiv trag u mome. Naučila me da snagu ne pronalazimo samo u knjigama nego i u ljudima koji nas znaju podići kada padnemo. Ja sam svoju snagu pronašla zahvaljujući njoj.

Jednog bih dana voljela i ja nekome biti takva podrška. To je poput naslijeđa koje nosim sa sobom i koje ću, zahvaljujući njoj, pokušati prenositi dalje, kao olimpijski plamen koji se prenosi s baklje na baklju kako se ne bi ugasio.

Noemi Knapić, 4. razred

Talijanska srednja škola – Scuola media superiore italiana Rovinj-Rovigno

Mentorica Nataša Paćelat

2. mjesto

Život je borba

Držanjem je vojnik. Strukom je nastavnik. Krvlju je brat, ali i sin. U duši je vjernik, a srcem je roditelj stotinama djece kojima je promijenio budućnost. On je čovjek koji zaslužuje svu slavu koju svijet može ponuditi, no njegovo ime slavu ne poznaje. Srce mu ni za slavom ni za svijetom ne strepi dokle god mu je braće i sestara i tog imanja u Slavoniji koje čuva uspomene najljepših ljeta njegova djetinjstva.

Njegovo ime je Drago Begić.

Svaki trenutak od ulaska u učionicu za Matematiku pa sve do zvona za kraj sata bio je isplaniran i obilježen rutinom. Prije početka sata svaki bi razred stajao u koloni ispred učionice i čekao zvono. Kad bi razred prije napustio učionicu, on bi došao do vrata da nas uvede. Jedan po jedan, svi bismo ga pozdravili kratkim kimanjem glave, sjeli na svoja mjesta, izvadili pribor za rad i otvorili bilježnice na zadnju ispisanu stranicu - zadaću. To je bio početak svakog sata Matematike.

Zadaća iz Matematike nije se uopće ubrajala u zadatke koje smo morali dovršiti nakon nastave. Podrazumijevala se. Kad bismo se spremali za bilo koju provjeru iz nekog predmeta za sljedeći dan, zadaća iz Matematike uvijek se pisala prva kako bi za nju uvijek ostalo dovoljno vremena. Bilo je to nepisano pravilo u razredu (barem među onima kojima je stalo do ocjena). Koliko god zadataka ili gradiva imali za sljedeći dan, Matematika je uvijek bila na prvom mjestu, iako On nikada nije obilazio razred da zapravo provjeri i zabilježi tko je nema. U tim prvim minutama sata znao bi točno po našim licima i po okrenutim praznim stranicama tko je ima napisanu, a tko ne. Jedini razlog koji je prihvatio kao opravdan kad netko ne bi imao riješenu zadaću, bili su zdravstveni ili obiteljski problemi. Ponekad se dogodilo da učenik ili dva nisu napisali ništa. Tada bi im jednostavno rekao: „Ako ne razumiješ, probaj shvatit’. Ako se potrudiš i vidiš da ti još uvijek ne ide, prepiši zadatak pa pitaj. Ali, ako ti se nije dalo, onda me pogledaj u oči i reci: ,Profesore, nije mi se dalo’”. Nikada nije zapisivao one koji ne pišu zadaće ili pisao negativne bilješke. Jedina kazna koju bismo dobili zbog nerada bila bi njegovo razočaranje i bila je učinkovitija od bilo kakve bilješke.

U učionici za Matematiku uvijek je vladao muk, ali nije to bila ona neugodna tišina kad svi iščekuju da se dogodi nešto loše, kad se strah osjeti u svakom sljedećem udahu. On nikada nije provodio usmene provjere. Zašto i bi? Naš bi mu pristup na svakom satu jasno pokazao koliko radimo. U svakom je trenutku točno znao koliko svatko od nas može i zna. Nije bilo potrebe da to preispituje. Zato je učionica za Matematiku bila sigurno mjesto bez iznenađenja, bez stresa, a tišina koja je u njoj vladala bila je samo dokaz rada koji se u njoj odvijao. Kad bi govorio, imali smo samo jedan jedini zadatak - slušati. Nije bilo šuškanja pribora koji se vadi iz pernica ili tihog šaputanja. Bio je samo On i Matematika. Tada ništa drugo nije bilo bitno.

Glas mu je uvijek bio smiren. Nikada, apsolutno nikada u četiri godine nije podigao glas. Ono što bi ga najviše ljutilo bile su laži, nerad i kršenje pravila (a pravila su - red, rad i poštenje). Jednom se dogodilo da je uhvatio učenika u zadnjoj klupi s mobitelom u ruci. Mnogo je načina na koje je mogao reagirati. Nije morao napraviti ništa, no time bi samo poticao neposluh. Mogao je zaprijetiti bilješkom. Mogao je oduzeti mobitel i vratiti ga učeniku na kraju dana. Umjesto toga, prozvao ga je da ustane i stane pred ploču, a onda, gledajući ga u oči, smirenim glasom rekao: „Profesor vas može ispitati usmeno kad god on to poželi i može vas ispitati na dva načina – tako da vam izađe u susret ili tako da vam ne izađe u susret, to jest, tako da dobijete jedan. Ja bih tebe sad mogao ispitati i dati ti jedan, ali ja to ne radim. Ja to ne radim. (...)” Govoreći, glas bi mu ostao smiren, ali bi ga ispunilo razočaranje. Najčešće bi završio s “Ljudi smo, nismo djeca” i pustio da učenik sjedne natrag na mjesto. Više nitko nikada nije izvadio mobitel na satu Matematike, osim ako On to nije zatražio.

Ako nešto nije podnosio, onda su to bile to laži i nerad. Često bi nam govorio: „Čovjek ti može svašta reći, ali najgora stvar koju ti može reći je da si neradnik. To je najveća uvreda koju možete primiti.” Nikada nikome nije davao povod da njemu takvo što kaže. Puno je tražio, ali jednako toliko (ako ne i više) davao je zauzvrat. Svaki sat Matematike detaljno je isplanirao. Nikad mu nije nedostajalo pet minuta da završi misao. Čak su mu i prezentacije imale određenu prepoznatljivu formu pa su i naše bilješke, neovisno o gradivu, uvijek bile pregledne. Imali smo Matematiku četiri sata tjedno i četiri dana u tjednu, najčešće u nizu. Koliko profesora ispravi dvadeset testova u jednom danu kako bismo odmah sljedeći sat napravili analizu? Rijetki. Koliko profesora uz sve to ispravljanje za svaki test napravi grafički dijagram s našim rezultatima? Iznimke. Zašto je On onda sve to radio? Zašto umjesto toga nije sjeo i gledao vijesti? Ili otišao u šetnju? Ili napravio kolač? Zato što mu je to posao. Kako bi i sam govorio: „Prvo pos’o, onda zadovoljstvo. Nema ono ,brigo moja prijeđi na drugoga’, ne. Ne možete samo čekat’ da pos’o nestane jer neće nestat’. Samo će se nakupit’”. Svojim je radom i predanošću poslu, ali i svojom ljubavlju prema matematici u nama potaknuo beskrajno poštovanje. Nije nas morao kažnjavati da bi nas potaknuo na rad. Bili smo svjesni da zaslužuje da mu se uzvrati jednako koliko i sam daje.

Bilo mu je bitno da shvatimo i davao je sve što je bilo u njegovoj moći da nam objasni tako da razumijemo. Zato je i meni bilo bitno da shvatim i da mu dokažem što sve znam. Tako je Matematika postala jedan od najljepših, ali za mene i najbolnijih predmeta u školi (barem na satu analize testa). Dva puta u četiri godine dogodilo mi se da sam bila jedina učenica u razredu koja je dobila pet iz testa. Taj osjećaj za mene je među pet najboljih osjećaja koje sam doživjela (a doživjela sam jako puno lijepih trenutaka). Njegov pogled i ponos u očima - više mi ništa drugo nije bilo važno. I sam je test iz Matematike nazivao svečanošću, a ja sam se tako prema njemu i odnosila. Ocjena iz Matematike značila mi je više od bilo koje druge, ne samo zato što sam mu se htjela dokazati, već i zato što je za nju trebalo najviše raditi. Jedna petica iz Matematike vrijedila je kao deset drugih petica. Njegova pohvala vrijedila je više od ičije tuđe pa makar to bio samo jednostavan: „Bravo, čestitam!” Vrijedile su jer znam da sam ih zaslužila, jer su one odraz mog truda i rada i to je bilo najbitnije. No upravo zato što mi je toliko bilo stalo do odličnog uspjeha, bilo je trenutaka kad je svečanost pisane provjere donijela bol. Nikada nisam dobila nižu ocjenu od četiri iz Matematike dok mi je On predavao, ali ta je četvorka boljela više od dvojke iz Povijesti ili trojke iz Biologije. Više bi boljela od jedinice iz Fizike ili Kemije. Jasno se još uvijek sjećam svih sati provedenih u žaljenju nakon sata analize. Bila bih bijesna na sebe jer nisam prošla još samo jedan zadatak više ili malo pažljivije čitala ili samo još jednom prelistala definicije. Provela sam jako puno vremena u ljutnji i obećavala si da si to više neću raditi. Tada sam istinski osjetila što je mislio kad je rekao da kritika boli više od šamara.

Imali smo svakakve učenike u razredu – od onih sa savršenim prosjekom do onih koji su se borili za prolaz, ali svima je govorio istu stvar (pogotovo u osmom razredu): „Neću vas pustit’ u srednju školu ako mi ne znate reć’ čemu je jednaka površina trokuta i koji su to racionalni brojevi.” Iako sam sada u jezičnoj gimnaziji i imam samo tri sata matematike tjedno, još uvijek znam da je površina trokuta jednaka polovini umnoška duljine stranica i njoj pripadajuće visine i da su racionalni brojevi svi brojevi koji se mogu zapisati u obliku razlomka. Mislim da to nikada neću zaboraviti.

Često se šalio s nama i pričao nam o svojoj obitelji. Sjećam se jednog sata kad je učenik (koji je sjedio u drugoj klupi do prozora) sebi nešto govorio u bradu (ili možda samo pjevušio). Profesor ga je čuo, nasmijao se i rekao: “Dragane, ako budeš sam sa sobom prič’o, tvoja buduća ljubica će te poslat' fiju, fiju kroz kapiju.” Čak se i taj učenik nasmijao, iako nije u potpunosti shvatio što je profesor mislio. Imao je svoje momente. Meni je, na primjer, rekao da ću se sigurno udati za nekog visokog, crnog i zgodnog Talijana i da će me susresti za desetak godina u parku s troje male djece. Nisam bila jedina kojoj je isplanirao sudbinu. Učenici iz zadnje klupe (našoj bivšoj predsjednici razreda) rekao je: „Ti ćeš u gimnaziju pa ćeš si tamo nać’ nekog Ljubišu da ti kaže šta ćeš bit’. A znaš šta će ti reć’? Pa da mu budeš žena!” Nije nam jedina tema osim matematike bila naše buduće ljubavi. Jednom nam je objašnjavao kako tržište manipulira ljudima na primjeru perilice za rublje. Ispričao nam je kako proizvođači programiraju rok trajanja tek malo duže od jamstvenog roka (uglavnom oko pet godina) i da onda ljudi moraju kupovati nove perilice. Govorio bi kako su danas rijetki trgovci pošteni i kako je prije sve bilo bolje i kvalitetnije.

Volio nam je pričati o sebi i o svom životu. Ako se dobro sjećam, ima dvije sestre i dva brata i on je od njih najmlađi. Sjećam se kad nam je ispričao da su, kad su bili djeca, znali svi zajedno pospremiti cijelu kuću samo zato što su tada pronalazili novce po skrivenim kutovima. Kad bi bili gotovi, sve što su pronašli skupili bi na hrpu i zajedno otišli na sladoled. Najdraža torta bila mu je doboš i zadnji put jeo ju je na sestrinom vjenčanju. Ima puno sitnih detalja o kojima nam je znao govoriti i upravo su te male stvari one koje najviše pamtim. Jednom nam je čak ispričao kako je u vojsci spavao u sobi s nekim tko je stalno hrkao (ne sjećam se kako smo do toga došli).

Poznavao nas je sve kao da smo njegova djeca, sjećao se naših pokušaja, uspjeha i pogrešaka. Čak i sada, da ga netko pita, znao bi da sam sjedila u trećoj klupi s lijeve strane u desetini najbližoj vratima. Znao bi da sam pisala nalivperom i da smo zapisivali dzmz (domaću zadaću, moju zadaću) u notes iz kolekcije Barbika, kako ga je On sam zvao. Znao bi da sam griješila na sitnicama i da mi je uvijek malo nedostajalo. Tada bi, kao i svima kad bi sigurnim korakom prolazio po razredu, jednostavno rekao: „Ženska glavo, pa jesi ti jedna beba?!” Od svega što je ikada rekao, mislim da mi tih nekoliko riječi najviše nedostaje.

Najbitnije od svega što nas je naučio ipak je: “Život je borba. Borite se i radite i samo vas oni mutavi onda neće cijeniti.”

Gita Maček, 2. razred

XVI. Gimnazija, Zagreb

Mentorica Ana Bedek

3. mjesto

Srednja škola – Pohvaljeni radovi

Onaj koji je nosio svjetlo

U učionici dana, gdje zidovi šute,

a sati padaju ko olovo na ramena,

pojavilo se svjetlo.

Ne naglo, ne burno,

već potpuno tiho, kao zora

koja ne pita smije li doći.

To bio je plamen!

- Ne onaj što gori,

već onaj što grije.

Nevidljiva ruka,

koja podiže kamen s puta.

U očima mu ili možda u riječima,

a katkad u šutnji,

bila je luka.

Ponekad je bio most,

kada se činilo da nema prijelaza.

Ponekad korijen,

koji drži stablo kada vjetrovi tuku.

Ponekad more,

koje šapuće da i oluje imaju kraj.

−

Vrijeme teče, a ja nosim u sebi dio tog svjetla,

ime zapisano kao trag rijeke u kamenu srca.

Leonarda Rukavina, 4. razred

Medicinska škola Ante Kuzmanića, Zadar

Mentorica Anja Gligora

Učiteljica koju pamtim

Dan kad je mama otišla bio je najteži dan mog života. Školsko dvorište bilo je puno smijeha i vike djece, ali meni je sve zvučalo daleko i prigušeno kao da promatram svijet kroz zamagljeno staklo.

Sjela sam u svoju klupu, gledala u bilježnicu i pravila se da pišem, iako nisam vidjela ni jedno jedino slovo.

Učiteljica je primijetila moju tišinu. Nije me ispitivala pred svima, nije ništa pitala. Samo je tiho prišla, spustila ruku na moje rame, nježno, toplo, gotovo kao štit protiv boli koju sam osjećala. Taj dodir bio je tiha poruka: ,,Nisi sama.''

Kad su svi otišli na odmor, sjela je pokraj mene. Njezin osmijeh nije bio običan – bio je pun razumijevanja, topline i strpljenja. Pogledala me svojim smirenim očima i tiho rekla: ,,Znam da ti je sada teško, ali moraš nastaviti dalje. Budi jaka koliko god možeš.''

Njezin glas bio je poput svjetla koje ulazi u mračnu sobu. Zaplakala sam. Ona me nije prekidala, nije govorila prazne riječi. Samo je sjedila uz mene, držala me za ruku i pustila me da isplačem svu tugu. Nije žurila na odmor. Nije trebala ništa više reći.

Svaki njezin pogled, svaki osmijeh i sitna gesta davali su mi snagu koju tada nisam ni znala da imam. Toga dana nisam naučila ništa iz udžbenika, ali sam naučila nešto važnije: Prava snaga učitelja nije samo u tome da poučava, nego u tome da bude uz svog učenika kada mu je najteže.

Danas, kad se sjetim te učiteljice, u mislima vidim njezin smireni pogled, nježan osmijeh i čujem onaj tihi, ali odlučan glas: ,,Budi jaka koliko god možeš.''

I dandanas, kad me obuzme tuga, njezine riječi opet su sa mnom. Tih glas, ali snažan. Daje mi snagu da nastavim dalje.

Ema Puđa, 3. razred

Industrijsko-obrtnička škola, Nova Gradiška

Mentorica Josipa Trinc

Moj uzor i ja

S dolaskom jeseni većina se ljudi osvrće na listopadno drveće boja zagasitog zalaska sunca, ali mene, otkako znam za sebe, zaokuplja svjež miris bure s podnožja Velebita i gust, sivi tračak koji izbija iz dimnjaka naše kuće na selu. Oduvijek je bio tako tajanstven, a opet topao, nježan. Tako je i s ljudima, najljepše boje nose oni koji ih ne pokazuju svima.

„Tko je tvoj uzor?“ - prekinula me u tom trenutku profesorica hrvatskoga jezika. Gledajući je onako zbunjeno, izgubljena u vremenu i prostoru, silno želeći pobjeći iz situacije, samo sam se nasmijala i rekla: „Moja sestra!“ Hvala Bogu, nije me pitala i zašto, već je samo nastavila s lekcijom. Mislim, kako bih joj mogla reći, izustiti njezino ime koje se nalazilo na samom vrhu moga jezika i to pred cijelim razredom. Sada kada znate o kome je riječ, dopustite mi da vas provedem kroz priču.

Kad su mi rekli da prvi dojam često vara, nisam im vjerovala. Nisam ni slutila koliko su bili u pravu. U samim počecima, otvorila bi vrata razreda i ušla kroz njih držeći se onako visoko uzdignute glave, samouvjerena, a miris njezina parfema u razredu je bio vječna tema. Ipak, uvijek je djelovala nekako strogo, a svaka joj je riječ imala težinu, baš kao što je i svaka naša pogreška zvučala kao kraj svijeta. Priznajem, nisam je voljela u prvim danima srednje škole, ali sve se ubrzo promijenilo.

Potaknula me da se bavim glumom. Bila je prva osoba koja je vjerovala da imam dovoljno sposobnosti oživjeti Hamleta, točnije Brešanova Amleta. Kada sam se bojala i sumnjala u sebe, sjela bi pokraj mene, uzela me za ruku i rekla da će sve biti u redu, da ne postoji stvar na ovome svijetu koju ne mogu napraviti. „Mi smo lavice“, bila je njezina čuvena rečenica.

Kako su dani pa tako i mjeseci prolazili, nova je školska godina polako odmicala i sve sam se više povezivala s njom. Ponovno smo tražile predstavu za LiDraNo, samo ove godine nije bio Amlet, već Krleža i njegova divna, ranjena Marijana. Prošle smo na državnu smotru, a kasnije osvojile i nagradni izlet.

U posljednje tri godine, bilo je suza, ali i puno zagrljaja i smijeha. Možda nekima zvuči čudno, ali bila je jedina osoba kojoj sam se mogla povjeriti kada mi je bilo najteže jer sam znala da će razumjeti, da će čuti i ono što ne izgovorim.

Međutim, kada je njoj bilo teško i kada bi joj tuga srce gušila, nije htjela da vidimo da je ranjiva, da je i ona čovjek, onaj pravi, istinski, kakvih danas nema mnogo.

Znajući sve to i dalje sam htjela biti kao ona. Htjela sam znati kako uspije pronaći svjetlo i onda kada ga nema i kako ostati na nogama. Jer biti kao ona značilo je znati voljeti, praštati i hodati kroz život uspravno, čak i kad te život želi srušiti.

Danas je ne gledam onako kako sam je gledala na samom početku, već kao osobu koja me naučila da iza svake rečenice kao i iza svakog čovjeka stoji priča. I iako bi sigurno odmah rekla da to „nije ništa posebno“, za mene jest. Ima osobine koje danas rijetko tko ima, a dušu punu razumijevanja i srce puno ljubavi.

Zato, draga profesorice, hvala Vam na svakoj toploj riječi, na svakom zagrljaju, na svakom savjetu i svakoj lekciji.

Kad se osvrnem shvatim da je upravo u tome ljepota, ono što nas na početku plaši, s vremenom postane ono što nas najviše oblikuje. Profesorica Josipa, iako to nikad ne bih rekla naglas postala je moj uzor. I zato, ako me netko pita tko je promijenio moj pogled na svijet, odgovor je jednostavan ona, moja profesorica Josipa.

Lana Zubčić, 3. razred

Medicinska škola Ante Kuzmanića Zadar

Mentorica Josipa Bačić

Kada maske padnu

Peti je razred, novi predmeti, novi prijatelji. Vrijeme je korone. Školska godina počinje zamaskirana. Svi nosimo maske. Ružne su i odvratne. Prepoznajemo se i upoznajemo očima.

Upoznajemo se s novim predmetnim nastavnicima. Uzbuđen sam. Redaju se jedan za drugim. Svatko od njih nosi različito raspoloženje. Sat Hrvatskog jezika. Ulazi ona. Oči tamne. Čine mi se prijeteće. Zvuči ozbiljno i strogo Prvi dojam, prestrašen sam. Uznemiren. Poželim na trenutak da joj vidim lice i ublažim strah. Svaki sljedeći sat Hrvatskog dočekujem prestrašen. Na testu je ozbiljna i suzdržana. Teško mi je. Trudim se biti jak i izboriti se za glas, pogled. Učim, čitam lektire. I to sve zbog nje, profesorice Tamare.

Svaka lektira je borba u meni i kod kuće. Nekako mi se čini kao da uspijevam, napredujem. Pogled profesorice nije blaži. Tražim u njenom pogledu sjaj, iskru. Padeži me muče, gramatika izluđuje, pravopis baca u očaj. Ona je neumoljiva. Daje i traži puno. Tražim izlaz iz svoje nesigurnosti i nervoze. Svi smo pod maskama i teško je komunicirati. Napisao sam recenziju jedne igrice. Njen pogled se promijenio. I moj. Otkrivam svoje umijeće pisanja. Ona otkriva mene. Uspio sam! Lakše mi je nositi masku. Njen pogled je blaži. Moji dani su lakši.

Vrijeme korone prestaje. Šesti razred. Napokon skidamo maske. Ponovno se upoznajemo. Licem u lice. Profesorica iz Hrvatskog nam daje priliku da pismenim sastavcima izrazimo svoje brige, emocije. Prihvaćam izazov. Od tada sve se mijenja. Pišem sastavke, sretan sam. Profesorica iz Hrvatskog mi se smiješi. Njeno lice i pogled su blagi. Ja lebdim. Ništa više nije teško.

Nas dvoje idemo na natjecanja s mojim pričama. Moja mentorica i ja osvajamo publiku. Sretan sam. Snažan. Velik. Maske su pale. Družimo se, pratimo mimiku lica, usta, oči. Lijepa je to godina. Veselim se slijedećoj. Oslobođen sam strahova i nesigurnosti. Snažan uz moju profesoricu i mentoricu.

Sedmi razred. Profesorica otkriva svoje pravo lice. Ostaje stroga, ali je zaigrana. Imamo povjerenje jedni u druge. Voli raditi s nama. Mi volimo raditi s njom. Aktivni smo u novinarstvu, pisanju. Obožavamo s njom promovirati svoje radove, odlaziti na natjecanja, družiti se. Svoje brige, strahove i probleme opisujem na smiješan način. Volim raditi humor od neugoda i nezgoda. I moja profesorica voli taj moj stil. Ukazuje mi na moje znanje i mogućnosti. Sve kao da je lakše i bolje. Tako i završava i takva godina.

Posljednja godina uz moju profesoricu. Cijenim njen trud. Tek sada shvaćam pouke koje mi je prenijela kroz godine. Otkrila je moj talent. Olakšala mi je godinu u kojoj sam imao strašnu obiteljsku tragediju. Njeno vodstvo je bilo tiho i nenametljivo. Sretan sam i ponosan što sam je imao za profesoricu, prijatelja, mentora. Tužan sam jer nam se putevi razilaze.

Ne procjenjujem ljude više na prvi pogled. Maske vidljive ili nevidljive postoje. Najljepše je dati priliku drugome i sebi. Kada maske padnu, počinje avantura.

Hvala profesorice Tamara na divnoj avanturi u mom životu.

David De Bona, 1. razred

Hotelijersko turistička škola u Zagrebu

Mentorica Mirela Filipović

Škole ne mogu same, nužna je suradnja s liječnicima, ali i roditeljima