Jesmo li pretjerali?

Donekle banalne situacije dovode do ovakvih pitanja. Uzmimo za primjer utjecaj nedavnog štrajka ZET-ovaca na funkcioniranje škola. Dovoljno je pogledati prepisku iz WhatsApp grupe roditelja s razrednikom, uz procjenu kako je riječ o prosječnoj komunikaciji kakva je danas, nažalost, prisutna u dobrom dijelu srednjih škola. Palac gore (Za potrebe ovog teksta, ispravljam sve tipfelere i gramatičke pogreške u prepisci roditelja s razrednikom, iako bi bez tih korekcija čitanje bilo daleko zabavnije): Roditelj 1: „Poštovana, kakva je situacija sa školom ako tramvaji neće voziti?” Razrednik: „Nastava se odvija normalno. Nismo još dobili drukčije upute. Ako nešto saznam, javit ću.” Roditelj 2: „Tko nema bicikl, ne može doći pješice do škole, a taksi je preskup.” Roditelj 3,4,5,6,7, 8 i 9: emotikon – palac gore. Toliko učenika otprilike prvoga dana štrajka nije stiglo na nastavu. Drugog se dana ponovo javlja nemir u grupi. Roditelj 2,3,4,5,6,7, 8 i 9: „Luka, Dane, Mario (nastavite sami niz) neće doći u školu.” Razrednik potvrđuje kako će sve biti opravdano. I u WA grupi nastaje mir. Sve za pripremu Trećeg dana štrajka u liftu susrećem susjedu. Široko otvorenih očiju, pita: „Jel' tvoj u školi?” Potvrđujem i navodim sredstvo prijevoza (bicikl), nakon čega slijedi nešto što ću vam opisati pa makar me susjeda više nikad u životu ne pozdravila. Dakle, njezinu djetetu do škole na istoku grada treba 50 minuta pješice ili 20-ak minuta biciklom. No, mala (4. razred srednje) odlučila je ne ići biciklom „jer će u školi biti znojna”, a pješice joj ne pada na pamet ići. Majka je puna razumijevanja, no na komentar kako mi se čini da s takvim odlukama nešto ipak nije u redu, sliježe ramenima. Uostalom, i u osnovnoj je znala opravdavati djetetove izostanke razrednici riječima: „Nije bila u školi jer smo nabavili psa i laje ako ostane sam.” Školarka, umjesto da je u školi, postaje čuvarica mira u stambenoj zgradi. Preslatko. No, nešto je drugo zabrinulo susjedu, a to je da se škola drznula u ta tri dana štrajka zaustaviti pripreme za državnu maturu. To je majku brinulo daleko više od nedolaska kćeri na nastavu. Jer, kako će, molim vas, svladati državnu maturu ako škola ne nudi pripreme? Zato se postavlja pitanje do koje smo mjere uspjeli školu pretvorili u pripremu za neku zamišljenu budućnost, a koliko je prostora ostalo da školarac jednostavno bude školarac – da u školi nauči nešto što ga zanima, da se druži s vršnjacima, razgovara, pa i dosađuje se, mijenja interese, znoji se? Zadaća škole Možda učenici i nisu toliko zabrinuti za budućnost koliko su zabrinuti zbog roditeljske nesigurnosti oko njihove budućnosti. A klinci bi samo htjeli znati da će uskoro, pa makar i za nekoliko godina, biti sretni. Škola, naravno, mora pripremati djecu za život. Ali možda njezina zadaća nije samo pripremiti ih za ono što dolazi. Ona bi trebala biti i mjesto na kojem se živi sada. Jer mladi nisu projekt koji treba završiti, nisu – ili ne bi trebali biti – životopis u nastojanju. Zato