Što kad nešto misli umjesto nas?

I umjetna inteligencija je alat koji nam olakšava, ubrzava i poboljšava… što? Pa kako joj ime govori, ona olakšava, ubrzava i poboljšava glavni „produkt” inteligencije, a to je mišljenje. Odnosno, budimo precizniji, kognitivne procese. No je li to zaista tako? 

Sposobnost mišljenja

Ona ne poboljšava naše mentalne procese, ona misli, obrađuje podatke, povezuje i zaključuje umjesto nas. Možda i u tolikoj mjeri da ćemo mi sami to zaboraviti. A ne znati misliti daleko je gore nego ne znati orati ili mesti. Čovjek nije određen sposobnošću oranja ili metenja, ali jest sposobnošću mišljenja. Gdje će i kako razviti sposobnost mišljenja ako umjetna inteligencija postane supstitut prirodnoj već od najranije dobi? 

Mogućnost memoriranja već nam je neko vrijeme smanjena. Dostupnost informacije u nekoliko sekundi dovela je do toga da malo što moramo pamtiti jer u dva-tri klika dolazimo do bilo kojeg podatka. Škola taj zaborav u nekoj mjeri i potiče, krajnje je nepopularno tražiti da se nešto nauči na način da se memorira. To se automatski proziva „štrebanjem”, „bubanjem napamet” i „faktografskim znanjem” koje se smatra najnižom vrstom znanja. I sama sam se iznenadila kako je moja kći u cijeloj osnovnoj školi trebala naučiti napamet samo jednu pjesmicu. Naravno, našlo se i nekoliko roditelja koji su u WhatsApp grupi komentirali da je to previše i prezahtjevno. Lijepo je doći do podatka isti čas, ne držati u glavi telefonske brojeve i slično, no tu je i pitanje mjere. Do koje je granice dobro da memorija oslabi, nakon koje granice to postaje kontraproduktivno? Pojam digitalne demencije davno je već obuhvatio fenomen koji podrazumijeva da mladi teško zapamte dvije-tri informacije, zaborave nešto što su dan-dva ranije vrlo dobro znali i slično. 

Atrofija mozga

Razvoj umjetne inteligencije još drastičnije udara na kognitivne sposobnosti. Tu primarno mislim na korištenje umjetne inteligencije za pisanje bilo koje vrste tekstova: sastavaka, eseja, odgovora na pitanja otvorenog tipa, seminara, diplomskih radova… Umjetna inteligencija odrađuje posao umjesto nas, nevjerojatno brzo povezujući silan broj izvora sa svih svjetskih jezika. Dovoljno je samo upisati naslov rada, pitanje, temu… No, postoji problem. A on nije u tome što umjetna inteligencija griješi, griješi i ova naša, prirodna. Veći je problem što ljudski mozak treba vježbu da bi se razvio, a bez vježbe atrofira i neki se potencijali nikada ne razviju. Ne opterećujemo se više pamćenjem, a izgleda da se sve manje trebamo opterećivati i shvaćanjem, razumijevanjem, zaključivanjem, povezivanjem, uspoređivanjem, prosuđivanjem, sistematiziranjem… Jednom riječju – mišljenjem. Ali... Jesu li ovi procesi opterećenje ili sama bit čovjeka od koje sve više samovoljno odustajemo?

Homo digitalis

Korištenje umjetne inteligencije manje će oštetiti one koji su već naučili koristiti vlastitu nego one koji to nisu. Što u školama možemo učiniti da se ovaj efekt barem ublaži? Nažalost, nemam odgovor, samo daljnja pitanja. Je li vrijeme za povratak usmenom ispitivanju jer pisani radovi su sve rjeđe samostalno pisani? Treba li prestati zadavati ikakve narativne zadatke za zadaću jer većina učenika teško odolijeva korištenju „Chetka”? Hoće li škola uspjeti ublažiti negativne strane zamjene prirodnih kognitivnih procesa s umjetnima ili je li bitka već izgubljena? 

Možda treba transformirati pogled na inteligenciju pa ćemo pod tim pojmom smatrati ono što dosad nismo. Mijenja li se čak i bit čovjeka pa će se u budućnosti ljudski rod prestati određivati kao homo sapiens i određivati kao, npr., homo digitalis?